BASIC PRESENTATION

Bremeski gradski svirači

bajka braće Grimm

Imao čovjek magarca koji je već mnogogodina strpljivo nosio vreće u mlinicu, ali magarcu snaga jenjavala te on postajao sve nesposobniji za rad.Njegovu gospodaru pade na um da ga prestane hraniti, a magarac opazi da loš vjetar puše te pobjegne i udari put Bremena. Tamo bi, mišljaše, mogao postati gradski svirač.Što mislite da će se dalje dogoditi? Zašto?

Hoće li pas poći s magarcem? Zašto to mislite?

Kad je neko vrijeme išao, naiđe na lovačkog psa gdje na putu leži i dašće kao da se umorio od trčanja. – A što dašćeš tako? – zapita magarac.– Ah! – odvrati pas. – Star sam i svakim danom slabiji, ni za lov više nisam pa me gazda htio ubiti, a ja pobjegao… i sad kako da zaradim svoj kruščić? – Znaš li što? – mudro će magarac. – Ja idem u Bremen za gradskog svirača, hajde sa mnom, pa budi i ti gradski svirač. Ja sviram gitaru, a ti ćeš bubanj.

Pas pristane i pođe. Idući tako, uskoro naiđu na mačka kako sjedi kraj puta nevoljko kao kiseli krastavac. – Što je tebi, staro češljalo? – zapita magarac. – Pa tko da bude veseo – zlovoljno će mačak – kad se radi o životu. Evo sam ostario, zubi mi otupjeli, volio bih sjediti u zapećku i presti nego trčati za miševima, i zato me gazdarica više neće.– Hajde s nama u Bremen. Ti se razumiješ u noćnu glazbu, mogao bi postati gradski svirač.

Što će mačak odlučiti? Zašto to mislite?

Što mislite da ćese dalje dogoditi?

Mačak pristane i pođe s njima. Tri bjegunca prolazila pokraj nekoga dvorišta. Na vratima se uspeo pijetao, kukuriječe što ga grlo nosi. – Što se dereš da čovjeku sve uši para! – poviče magarac. – Što hoćeš? – Sutra dolaze gosti, nema gazdarica smilovanja te je kuharici naložila da sutra mnome zasladi čorbu i zato, evo, vičem u sav glas, dok još mogu. – Ah, šta prtljaš, crvenoglavče? – reći će mu magarac. – Hajde radije s nama, mi ćemo u Bremen, nešto bolje od smrti naći ćeš svuda. U tebe je dobar glas, pa ako zajedno zasviramo, bit će to svirka svoje vrste.

Pijetlu se svidi prijedlog i njih četvorica pođu zajedno.Dospjevši uvečer u neku šumu, htjedoše noćiti. Magarac i pas legnu pod visoko drvo, mačak i pijetao popnu se među granje, a pijetao navrh drveta. Prije nego što je zaspao, ogledao se na sve četiri strane, pa mu se pričini da u daljini vidi gdje iskrica tinja i dovikne svojim prijateljima da neće biti daleko kuća jer se nešto svjetluca. – E, pa hajdemo – javi se magarac – da još za vremena stignemo tamo jer ovdje je noćište loše. Pođu prema tome mjestu gdje se nešto svjetlucalo. Vidješe kako svjetlo postaje sve jasnije i sve veće dok napokon ne stigoše pred osvijetljenu razbojničku kuću. Magarac se, kao najveći, primakne prozoru i zaviri. – Što vidiš? – zapita pijetao.

Što će se dalje dogoditi? Zašto to mislite?

Možete li predvidjeti što će se dalje dogoditi? Zašto to mislite?

– Što vidim? – reče magarac. – Vidim prostrt stol, a na njemu mnogo jela i pića, naokolo sjede hajduci i uživaju.– To bi bilo nešto za nas. – doda pijetao. – Da, da, oh, da smo mi unutra! – uzdahne magarac. Nato se životinje stanu dogovarati kako da razbojnike otjeraju. Magarac morade prednje noge staviti na prozor, pas mu skoči na leđa, mačak se popne na psa i napokon uzleti pijetao te sjedne mačku na glavu. Kad se tako namjestiše, stanu na dani znak zajedno svirati: magarac revao, pas lajao, mačak mijaukao, pijetao kukurijekao. Zatim provale kroz prozor u sobu te se očuje treska i zveka stakla. Razbojnici se od silne graje trgnu pomislivši da sablast neka dolazi, skoče i od straha pobjegnu u šumu.

Što mislite kako će bajka završiti? Zašto tako mislite?

Nato sva četvorica drugara sjednu za stol zadovoljni s onim što još bijaše preostalo, pa navale na jelo kao da će četiri tjedna gladovati. Kad se svirači zasitiše, utrnu svjetiljku i potraže ležaj. Magarac legne na smetlište, pas za vrata, mačak na ognjište, a pijetao sjedne na krovnu gredu. Kako bijahu umorni od duga puta, naskoro zaspaše. Kad prođe ponoć, a razbojnici izdaleka ugledaju da nema više svjetla u kući i da je opet zavladao mir, reče harambaša: – Baš nije trebalo da se ovako preplašimo. – i pošalje jednog hajduka da pretraži kuću.

Razbojnik pođe u kuhinju da zapali svijeću. Ugledavši žarke, vatrene mačkove oči pomisli da je to žeravica. Primakne žigicu da je zapali. Ali mu mačak skoči u lice te stane prskati i čeprljati. Razbojnik se preplaši i htjedne pobjeći na stražnja vrata, no pas, koji je ležao iza njih, skoči i ugrize ga za nogu. Kad je trčao preko dvorišta, kraj smetlišta, magarac ga žestoko odadre stražnjom nogom, a pijetao, što se od te buke probudio i razvedrio, vikne s grede: – Kukuriku! Razbojnik krenuo u bijeg što su ga noge nosile. Stiže svomu harambaši te mu javi: – Uh, u kući je neka strahovita vještica, dahnula u mene i svojim me dugim noktima izgrebla, pred vratima čovjek, ubô me nožem u nogu, u dvorištu neka crna neman, ošinu me kijačom, a na krovu sjedi sudac i viče: “Dovedite mi lupeža!” A ja pobjegao. Otad se razbojnici više ne usudiše u kuću, a bremenskim se sviračima u njoj tako svidjete više ne htjedoše iz nje.