Pipo, Nada Iveljić

Nada Iveljić

PIPO

Pipo je mače. Maleni tigrasti mačić. Djeca su ga donijela u dvorište i ostavila. Igrala se njime, natezala ga i ostavila. Kad su ih mame pozvale na večeru, dječaci i djevojčice razbježali su se kućama. Pipo je ostao sam pokraj oleandra u dvorištu.

Popeo se na oleandar. Učinio je to na svoju sreću jer ga je zapazila baka iz prizemlja. Naslonila se na prozor da pogleda je li vedro. - Vedro je. – ustanovi baka. - Mijao! – potvrdi Pipo.

- Ima i zvijezda, mnogo zvijezda. – obradova se baka, a onda primijeti dvije zvijezde različite od drugih.- To su moje oči. – priopći Pipo, ali baka nije razumjela mačji jezik.

Čula je neko nejasno mijaukanje, samo joj se činilo nevjerojatnim da mijauče slatki ružičasti oleandar. Ode baka po naočale da promotri one dvije neobične zvijezde. Gleda, gleda i napokon ugleda mače.

- Pa to je Pipo! – poviče baka. - Ostavila su te tvoja draga djeca. Poslijepodne nisu dopustili ni da se primaknem k tebi. - Dođi! – zovne ga ona i Pipo se useli k baki.

Ulomak iz zbirke priča Konjić sa zlatnim sedlom Nade Iveljić.

Spavao je u staroj košarici za kruh, valjao se po starom otiraču za noge, jeo s bakom njezine mliječne obroke. Baka je bila dobra. Pipo je bio dobar.

KRAJ