OTVORENE OČI UMA

OTVORENE OČI UMA

POVIJEST OBRAZOVANJA SLIJEPE DJECE U HRVATSKOJ

Virtualna izložba povodom 130. obljetnice osnutka prve škole za slijepu djecu u Hrvatskoj i 90. obljetnice smrti Vinka Beka

SADRŽAJ

DRUŠTVENI POLOŽAJ SLIJEPIH OSOBA KROZ POVIJEST

UVOD

POČECI OBRAZOVANJA SLIJEPE DJECE U HRVATSKOJ

VINKO BEK - OSNIVAČ PRVE ŠKOLE ZA SLIJEPU DJECU

ZEMALJSKI ZAVOD ZA ODGOJ SLIJEPE DJECE U ZAGREBU

CENTAR ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE "VINKO BEK"

JOŠ PONEKA ZANIMLJIVOST O VINKU BEKU

IMPRESSUM

UVOD

Slijepe osobe kroz povijest dugo su bile na marginama društva. Ukorijenjeno mišljenje da im se ne može pomoći i da žive na teret zajednice održalo se sve do modernih vremena. Formalno obrazovanje slijepih osoba u razvijenijim je europskim zemljema započelo u drugoj polovici 18. stoljeća, nakon čega je uslijedio rast broja zavoda za odgoj i obrazovanje slijepih.Hrvatska je po pitanju obrazovanja slijepih zaostajala za ostatkom Europe. Prve konkretne korake po pitanju obrazovanja slijepe djece možemo pratiti tek od druge polovice 19. stoljeća. Jedna od najzaslužnijih osoba za početak formalnog obrazovanja slijepe djece u Hrvatskoj svakako je učitelj i pedagog Vinko Bek. On je svoje napore uložio u obrazovanje i poboljšanje položaja slijepih osoba. Na njegovu inicijativu, konačno je 1895. godine otvoren Zemaljski zavod za odgoj slijepe djece u Zagrebu, čime je započelo novo poglavlje u obrazovanju slijepih u Hrvatskoj. Zavod je kroz godine obrazovao mnogobrojne slijepe osobe te ih pripremio za samostalan život. Od samih je početaka nailazio na financijske i organizacijske probleme te nekoliko puta promijenio naziv i lokaciju. Unatoč tome, opstao je, o čemu svjedoči današnji Centar za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”, koji s ponosom nosi naziv svog osnivača. Tiflološki muzej u svom fundusu čuva mnogobrojne predmete i dokumentaciju o obrazovanju slijepih osoba koji su vezani uz Zavod, a neke od njih ovdje možete virtualno pregledati te saznati ponešto o njima. Ovom izložbom obilježavamo devedesetu obljetnicu smrti Vinka Beka i sto tridesetu obljetnicu osnutka Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu. Izložba kroz šest tematskih cjelina donosi kronološki prikaz povijesti obrazovanja slijepih osoba u Hrvatskoj.

DRUŠTVENI POLOŽAJ SLIJEPIH OSOBA KROZ POVIJEST

Antičko doba

Općenito

Srednji vijek

Humanizam i renesansa

18. i 19.stoljeće

POČECI OBRAZOVANJA SLIJEPIH OSOBA U HRVATSKOJ

U Hrvatskoj, prvi pokušaji obrazovanja slijepih javili su se u prvoj polovici 19. stoljeća na području Vojne Krajine. Imućniji roditelji svoju su djecu slali na obrazovanje u već razvijene europske zavode, najviše u Carsko-kraljevski odgojni zavod za slijepe u Beču. Ondje su se djeca obučavala u čitanju, pisanju, računanju, glazbi, vjeronauku, zemljopisu, ručnom radu i dr. Međutim, mali je broj djece išao na školovanje u Beč jer je za praćenje nastave bilo potrebno poznavati njemački jezik, što je bio veliki problem za djecu iz siromašnih obitelji. Zbog toga se javila potreba za osposobljenim učiteljima u Hrvatskoj koji bi mogli poučavati slijepu djecu. Vrijeme ilirskog pokreta ojačalo je sloj hrvatskog građanstva te utjecalo na kulturni, znanstveni i politički razvoj. Izražene su težnje za obrazovanjem šireg sloja društva, uključujući slijepe i gluhonijeme sobe.

Godine 1863. učitelj Josip Cunić je u osnovnoj školi u Sv. Šimunu kraj Zagreba prvi primijenio posebne metode u poučavanju jednog slijepog dječaka.Njegovi su uspjesi uklonili predrasude o sposobnostima slijepe djece i otvorili put daljnjim naporima za njihovo obrazovanje. U pedagoškom časopisu Napredak Josip Cunić je 1883. objavio članak Uzgoj i obuka sliepaca, u kojem je predložio moguće mjere za uvođenje osnovnog obrazovanja za slijepu djecu u Hrvatskoj.

Rad sa slijepim dječakom

Sluči li se u području vase škole da sliepca upišu među sposobnjake, uzmite ga, jer je i sbilja, za uzgoj i obuku sposoban. Ne plašite se truda, jer ćete za malen trud imati preko dovoljno nagrade.

U doba vladavine Narodne stranke na čelu s banom Ivanom Mažuranićem u Hrvatskoj je, po uzoru na razvijene europske zemlje, provedena reforma školstva. Hrvatski je sabor 1874. godine donio Zakon o uređenju osnovnih i učiteljskih škola u Hrvatskoj i Slavoniji. Taj je Zakon predstavljao prvi službeni propis koji je na neizravan način ukazao na potrebu obrazovanja slijepe i gluhonijeme djece. Dvije godine kasnije, Stjepan Basariček objavio je djelo Teorija pedagogije ili nauk ob uzgoju u kojem je teorijski obradio problematiku odgoja i obrazovanja slijepe djece.

Predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Isidor Kršnjavi zalagao se za razvoj hrvatskog školstva i njegovo približavanje modernim postignućima tadašnjih kulturno razvijenijih zemalja pa tako i obrazovanja slijepih osoba. Osnovani su brojni zanatski tečajevi kako bi se slijepe osobe mogle baviti produktivnim radom i na taj način stvarati vlastite prihode.

Broj slijepih osoba u Hrvatskoj tada je bio među najvišima u Europi, što je predstavljalo veliki socijalni problem.

Grafikon:broj slijepih osoba u Hrvatskoj i Slavoniji od 1880. do 1900.

Iz izvještaja Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu krajem šk. god. 1907./1908.

VINKO BEK - OSNIVAČ PRVE ŠKOLE ZA SLIJEPU DJECU

Utjecaj prakse razvijenih europskih zemalja, ali i društvenih i političkih okolnosti u Hrvatskoj stvorili su povoljnije uvjete za konkretne korake prema sustavnom obrazovanju slijepih osoba. Ključnu ulogu u tome imao je učitelj Vinko Bek, koji je svoje napore uložio u razvoj obrazovanja slijepih i otvaranje prve škole za slijepu djecu u Hrvatskoj.

Portret Vinka BekaZagreb, oko 1925. 990.1:ZAG-3707

ŽivotopisVinka Beka

Vinko Bek je Vladinom Odjelu za bogoštovlje i nastavu na čelu s Isidorom Kršnjavijem uputio molbu za otvaranje privatnog zavoda za slijepe. Kršnjavi je pratio i podržavao rad Vinka Beka jer se zalagao za unaprijeđenje obrazovanja slijepih osoba i njihovu veću integraciju po uzoru na razvijene europske zemlje. Nakon pozitivnog rješenja, Bek je prikupio specijalna nastavna sredstva u suradnji s tiflopedagozima iz Beča te 1889. sastavio početnicu na hrvatskom jeziku na Brailleovom pismu.

Početnica za slijepce Bukevje, 1889. 990.1:ZAG-453

„...Početnica je na hrvatsko-srbskom jeziku. Uredjena je tako, kako bi najbolje odgovarala svim zahtjevima obuke slijepaca.... Svaka početnica imade prilog: „Tumač k početnici“...to sam s toga učinio, da je laglje onomu koji sljepca učiti hoće, a sam slova dobro ne pozna... Za slova gj (dj), lj i nj uzeo sam posebne znakove. To sam s tog učinio, da je sljepcu laglje...“

Prilikom pisanja svoje prve početnice, Bek je odbacio njemačku metodu početnog čitanja i pisanja čije je osnovno obilježje bilo mehaničko učenje abecede i slogova. Smatrao je da je važno da slijepom djetetu treba što ranije ponuditi čitanje smislenih slogova koji su mu razumljivi (ba-ba). Smatrao je da je važnija visina ispupčenih točaka Brailleova pisma, nego njihova brojčana zastupljenosti. Obrađivao je slova u parovima čiji su oblici međusobno simetrični (npr. e i i).Bek je 1898. izdao i drugu početnicu, koja je ostala u upotrebi sve do 1941. godine. Obje Bekove početnice izrađene su po načelima koja se velikim dijelom preklapaju s načelima suvremene tiflopedagogije.

U ožujku 1889. godine Bek je u dnevnom tisku objavio oglas da prima dvoje slijepe djece školske dobi na obuku o vlastitom trošku. Usprkos tome, nije naišao na velik odaziv, što upućuje na to da je u ono doba ideja o potrebi obrazovanja slijepih osoba bila strana i nepristupačna.Naposlijetku, Bek je primio jednog slijepog dječaka - Hinka Svobodu. On je cjelokupno gradivo prvog razreda osnovne škole usvojio u svega četiri mjeseca i nekoliko dana.

Popis nastavnog gradiva

Vinko Bek sa svojim prvim slijepim učenikom Hinkom SvobodomZagreb, 1889.

Kako bi javnosti pokazao njegov uspjeh i dokazao da i slijepa djeca mogu obrazovno napredovati, Bek je organizirao javni ispit za dječaka koji je održan 30. srpnja 1889. godine. Ispit je bio vrlo uspješan te je time Bek stekao nove pristalice potrebe i mogućnosti obrazovanja slijepe djece.Taj je događaj privukao i novinare pa je o tome izvijestio tadašnji tisak:

„Malić, koji tek pol godine polazi nauke, čitao je vrlo okretno iz svoje početnice, prebirući prstima po uzdignutim slovima. Zatim je imao slagati pojedina slova u alfabet sastavljen u kutiji, koja ima različite pregratke, što je učinio, a da nije ni jedan put pogriješio. Na englezkom računalu slagao je brojke, kako mu je tko kazivao, a iz bočica vadio pojedine predmete velikom sigurnošću, kazujući odmah i ime predmeta. Nanizivao je razne predmete iglom na konac, slažući ih po bojama. Osobito mnogo vještine i okretnosti pokazao je u usmenom izrazu misli.“

Vinko Bek je pokrenuo i uređivao časopis za odgoj i obrazovanje slijepih pod naslovom Slijepčev prijatelj koji je počeo izlaziti u Zagrebu 1890. godine. Časopis je promicao interese slijepih osoba, a kasnije je tema proširena na problematiku gluhonijemih pa je naslov časopisa promijenjen u Prijatelj slijepih i gluhonijemih.Časopis je, zbog materijalnih razloga, prestao izlaziti 1897. godine.

Na velikoj jubilarnoj izložbi Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu 1891. godine Vinko Bek je postavio “Sljepački odjel” na kojem je javnosti izložio tiflološku građu. Taj pothvat nije za cilj imao samo prikazati tiflološku građu, već upoznati širu zajednicu sa svojim radom i potrebama otvaranja prve obrazovne ustanove za slijepu djecu.

“Tamo je mnogo ljudi dolazilo iz raznih krajeva naše domovine, da pogledaju razne izložke, pa će se to tom sgodom upoznati i sa radom i obukom slijepaca, a što više, upoznat će se i sa našim stanjem, našom potrebom. To me je ponukalo da uredim sljepački odjel na našoj izložbi, da se ta ideja što većma razširi i da što više prijatelja stekne.“

Naslovnica Izložbenog kataloga za "Sljepački odjel"Zagreb, 1891.

Iduće je godine Bek Zemaljskoj vladi uputio zahtjev za otvaranje javnog zavoda za slijepe. Tada je zatražio i premještaj iz Bukevja u Zagreb, gdje je dobio mjesto u osnovnoj školi na Kaptolu. U Zagrebu je 1893. godine osnovao Društvo sv. Vida za uzgoj slijepaca koje je organiziralo razne zabave te tako prikupljalo dobrovoljne priloge za poboljšanje života slijepih osoba.Potkraj 1894. godine Vladin Odjel za bogoštovlje i nastavu prihvatio je Bekov zahtjev za osnivanje Zavoda te je za nekoliko mjeseci raspisan za primanje prvih učenika. Natječaj je najprije trajao šest tjedana, ali je zbog slabog odaziva produljen za još četiri tjedna. Razlog tomu vjerojatno je bio taj što je tada u Hrvatskoj to bila novost pa se velik broj siromašnih roditelja ustručavao poslati svoju djecu na školovanje. Vinko Bek se nadao da bi se, u slučaju uspješnog školovanja prvih učenika u Zavodu, mogla uvesti praksa obveznog školovanja za svu slijepu djecu. Zavod je na koncu napokon otvoren, a Vinko Bek obnašao je dužnost upravitelja i učitelja do 1899. godine, kada je postao upravitelj Doma slijepih radnika Društva sv. Vida.

natječaj

ZEMALJSKI ZAVOD ZA ODGOJ SLIJEPE DJECE U ZAGREBU

Zemaljski zavod za odgoj slijepe djece službeno je otvoren 1. rujna 1895. godine na čelu s upraviteljem Vinkom Bekom. U vrijeme osnutka bio je jedina ustanova za obrazovanje slijepih u ovom dijelu Europe. Zavod je otvoren u prizemlju bivše Bolnice milosrdnih sestara u Ilici 83, u čijoj su zgradi još bili smješteni Zavod za odgoj gluhonijeme djece, rodilište i primaljsko učilište.

Zgrada Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djeceZagreb, početak 20. st. 990.1:ZAG-3199

Tlocrt lijevog krila prizemlja zgrade u Ilici 83 u kojoj je bio smješten Zemaljski zavod za odgoj slijepe djece.

Svrha Zavoda bila je pružanje osnovnog obrazovnog, ali i stručnog obrazovanja slijepoj djeci, budući da su se ona trebala osposobiti za kasniji samostalan život.U Zavod su se primala slijepa i visoko slabovidna djeca urednog razvoja oba spola u dobi od sedam do dvanaest godina. Imućnija djeca školovala su se uz naknadu od 250 forinti, a manje imućna za 125 forinti godišnje, dok su ona iz siromašnih obitelji školu pohađala besplatno. Neke od zadaća Zavoda bile su osiguranje radnog mjesta za štićenike nakon izobrazbe i osnivanje posebnog društva koje je trebalo poticati integraciju slijepe djece. Polaznici su imali mogućnost nastavka školovanja u Zavodu za odrasle slijepce Društva sv. Vida (od 1898. Dom slijepih radnika). U Zavodu je djelovala petogodišnja osnovna škola, nakon koje bi učenici nastavljali pohađati dvogodišnji produžni tečaj te obrtnu obuku u zanatskim radionicama.

U prvoj godini Zavod je pohađalo trinaestero djece, od kojih šest djevojčica i sedam dječaka. Svi su upisani u prvi razred besplatno. Pedagoški kolegij tada su činili Vinko Bek i učiteljica Flora Flögel.Djeca su u Zavodu boravila cijelo vrijeme i imala organiziran dan.

Izvaci iz kućnog reda Zavoda koji donosi podatke o organizaciji dana za učenike te popis predmeta i njihovu tjednu satnicu

Kleinov aparatZagreb, oko 1900. 990.1:ZAG-104/1

Pisaći stroj „Perkins“SAD, 2. polovica 20. st. 990.1:ZAG-256

Dvostrana praška tablaPrag, sredina 20. st. 990.1:ZAG-175

Pomagala za pisanje korištena u Zavodu

ŠiloVelika Britanija, prije 1962. 990.1:ZAG-170

Valjak s ručkomMarburg, 1970. 990.1:ZAG-179

Kronologija “od Zavoda do Centra”

Društvene igre

Učenički radovi

CENTAR ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE "VINKO BEK"

Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" nasljednik je nekadašnjeg Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece i danas je središnje mjesto za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju slijepe i slabovidne djece i mladih, ali i odraslih osoba. Centar nudi programe osnovnoškolskog, srednjoškolskog i glazbenog obrazovanja te psihosocijalnu rehabilitaciju za slijepe i slabovidne osobe. Važnu ulogu u Centru imaju edukacijski rehabilitatori koji poučavaju osobe oštećena vida Brailleovom pismu, tiflotehnikama, svakodnevnim vještinama orijentacije i kretanja te vježbama vida.Današnje sjedište Centra za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek” nalazi se u Kušlanovoj 59 a, a postoji i dislocirana jedinica na adresi Filipovićeva 22 d u Zagrebu. Postoje i dva odjela za integraciju u Splitu i Osijeku.

Logotip Centra za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”

U program osnovnoškolskog obrazovanja uključeni su učenici osnovnoškolske dobi s oštećenjem vida te učenici osnovnoškolske dobi i mladi do 21. godine života s oštećenjem vida i dodatnim utjecajnim teškoćama u razvoju.Unutar osnovnoškolskog programa učenici se školuju po sljedećim programima:- redoviti program uz individualizirane postupke - redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke - posebni program uz individualizirane postupke - posebni program za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnog života i rada uz individualizirane postupke.

U Odjelu srednjoškolskog obrazovanja provode se programi obrazovanja za poslovnog tajnika, telefonskog operatera i administratora.Glazbeno obrazovanje obuhvaća glazbeni vrtić (priprema za upis u osnovnoškolski glazbeni program) i osnovno glazbeno obrazovanje u trajanju od šest godina.

Nastava i programi Centra za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”

JOŠ PONEKA ZANIMLJIVOST O VINKU BEKU

1. Vinko Bek umro je 15. listopada 1935. Međunarodni dan slijepih osoba (službeno Međunarodni dan bijelog štapa) obilježava se 15. listopada.
2. Privatna zbirka pomagala koju je prikupio Vinko Bek dio je fundusa Tiflološkog muzeja.
3. Ulica Vinka Beka nalazi se u naselju Mikulići u zagrebačkom kvartu Črnomerec.

Taj učitelj što Vinko Bek se zvaou tamu slijepih unese vedrinu on pismenost i znanje im je dao podario im ljudskosti toplinu za tu dobrotu slijepi hvalu zbore dok životnom im snagom bića gore.

IMPRESSUM

Koncepcija: Magda KaravanićIzvedba: Magda KaravanićTekstovi: Magda Karavanić Fotografije: fundus Tiflološkog muzeja, arhiva Centra za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”

© Tiflološki muzej | 2025.

Literatura

Vinko Bek rođen je u Podgajcima na Dravi 19. studenog 1862. godine. Nakon osnovne škole u Cerniku, Osijeku i Pečuhu te realne gimnazije u Osijeku, završio je Učiteljsku školu u Zagrebu te se 1881. zaposlio u osnovnoj školi u Bukevju kraj Velike Gorice, gdje je jedanaest godina radio kao učitelj. Ondje se susreo s problemom obrazovanja slijepih osoba te se počeo intenzivnije baviti tim pitanjem.Godine 1888. posjetio je Beč kako bi proučio organizaciju i metode rada tamošnjeg Carskog zavoda za slijepe, a iste je godine objavio svoj prvi rad na polju tiflopedagogije – Uzgoj sliepaca. Godinu kasnije objavio je i studiju Bečki zavodi za slijepe i naše potrebe u kojoj je opisao ustanove za slijepe osobe u Beču te iznio probleme odgoja i skrbi za slijepe osobe u Hrvatskoj. Njegov je cilj bio otvaranje zavoda za slijepu djecu u Hrvatskoj. Kako bi to postigao, najprije je trebalo dokazati da je obrazovanje slijepe djece ne samo moguće, već i nužno. Zbog toga je svoj rad usmjerio na objavljivanje članaka i obrazovni rad sa slijepom djecom.

Početnica za slijepce koristila se u početnoj nastavi za savladavanje Brailleova pisma. Tiskana je Brailleovim pismom, ima deset listova od kojih je sedam tiskano dvostrano. U vrijeme njena nastanka Brailleovo pismo još nije u potpunosti prilagođeno hrvatskom jeziku pa je pisana drugom od četiri prilagodbe. Početnica obrađuje samo mala slova jer su velika slova na Brailleovom pismu uvedena tek tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Osobe s invaliditetom, pa tako i slijepe osobe, kroz veći dio povijesti bile su u izrazito nepovoljnom položaju u društvu. U prvim društvenim zajednicama osobe su se cijenile po mogućnosti pribavljanja hrane ili zaštite od neprijatelja. Osobe s invaliditetom stoga su smatrane beskorisnima jer nisu posjedovale određene vještine, snagu, snalažljivost i zdravlje potrebne za život u antičkim društvima. Zbog toga su od djetinjstva trpile radikalne mjere isključivanja iz zajednice jer ih se smatralo teretom.

Kako bi učenik stekao predodžbu o materijalnom svijetu, Cunić je u jednu drvenu kutiju stavio puno malih predmeta različitih oblika i materijala. Učenik je tako, zahvaljujući zornoj obuci, usvojio priličnu količinu predodžbi i pojmova o domaćim životinjama, oruđu za rad i sl., što je bilo dio školskog rada i seoskog načina života.

O netolerantnim stavovima i postupcima prema slijepoj djeci saznajemo već iz antičkih izvora. Stari Grci i Rimljani su slijepoću, kao i druge vrste invaliditeta, smatrali bijesom bogova. Pripadnici nekih društvenih zajednica ostavljali su slijepo rođenu djecu na milost i nemilost prirodi ili su ih ubijali.

U istočnoj Aziji vodila se veća briga za slijepe osobe u odnosu na Europu. U drevnom Japanu su postojale organizacije slijepih osoba koje su se bavile glazbom i masažom. U Europi su se tek u kasnom srednjem vijeku pojavile zajednice slijepih glazbenika.

Početkom 19. stoljeća većina slijepih osoba bavila se prosjačenjem, a znatno manji dio nalazio je utočišta u relativno malobrojnim azilima. Iako postoje navodi o slijepim pojedincima koji su se istakli određenim vještinama, a bilo je i onih koji su se osposobljavali za poslove u obrtničkim radionicama ili na seoskim gospodarstvima, u društvu tog doba još je uvijek prevladavala predodžba o slijepim osobama kao prosjacima koji žive na teret društva.

Početak konkretnih promjena u obrazovanju slijepih osoba dogodio se 1784., kada je otvoren Nacionalni zavod za slijepu djecu u Parizu - prva obrazovna ustanova za slijepu djecu u Europi. Taj je događaj potaknuo otvaranja drugih obrazovnih ustanova za slijepe i pridonio razvoju njihovog obrazovanja.

Doba renesanse i humanizma usmjerilo se prema čovjeku i njegovim potrebama pa je došlo do pokušaja reformi u području odgoja i obrazovanja. U Europi se tek od tada uspješno provodilo obrazovanje slijepih osoba, ali je intelektualno obrazovanje bio privilegij imućnih obitelji.

• vjeronauk (molitve i neki dijelovi iz Biblije)
• čitanje (sva Brailleova slova po početnici)
• usmeni izraz (spojeno s vjeronaukom, naučio je napamet nekoliko pjesmica)
• računanje (brojevi do 10, osnovne računske operacije čitanje brojeva na Brailleovom pismu)
• stvarna obuka (prepoznavanje raznih stvari po opipu, njuhu i sluhu; dijelovi tijela, odjeća, biljke i životinje hrana, dijelovi kuće, dvorište, ceste, razni oblici i sl.)
• pisanje (sva Brailleova slova, pojedine riječi i kraće izreke)
• pjevanje (jedanaest pjesama)
• tjelovježba (osnovne vježbe, skakanje s visine, neke fizičke igre)

U kršćanstvu je skrb za slijepe osobe bio sastavni dio crkvene skrbi o sirotinji. Kasnije se su se javili prvi azili, ustanove za jednostavnu pomoć i podmirenje elementarnih životnih potreba u različitim ubožnicama, manastirima i samostanima. U kasnom srednjem vijeku organizirane su bratovštine slijepih, od kojih su se neke isticale u osposobljavanju glazbenika, a neka od tih udruženja javila su se kao zasebne organizacije prosjaka. Skrb za slijepe osobe dalje se realizirala preko djelovanja religijskih i humanitarnih organizacija katoličke organizacije Caritas, evangeličke organizacije Unutrašnja misija, a zatim i preko organizacija slijepih za samopomoć.

Bek, Vinko. Slijepčev prijatelj 1 (1890)Bosnar Salihagić, Željka, ur. 120 godina Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece 1895 – 2015. Zagreb, Tiflološki muzej, 2015. Bosnar Salihagić, Željka, ur. Stalni postav. Zagreb: Tiflološki muzej, 2008. Desić, Anica. Kvaliteta života slijepih i slabovidnih osoba. Diplomski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, 2017. Dumbović Žužić, Ivana, Branka Manin. Dodir i škola nekad i sad. Zagreb, Hrvatski školski muzej, 2011. Kekuš, Filip. Prilozi za povijest edukacijsko-rehabilitacijske struke u Republici Hrvatskoj. Diplomski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, 2016. Sunko, Esmeralda. „Društveno-povijesni kontekst odgoja i obrazovanja djece s teškoćama u razvoju.“ Školski vjesnik, časopis za pedagogijsku teoriju i praksu 4 (2016): 601 – 621. Tonković, Franjo. Vinko Bek i njegov utjecaj na odgoj i obrazovanje slijepih u Jugoslaviji. Zagreb: Savez slijepih Jugoslavije – Tiflološki muzej, 1960. Web stranica Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ https://www.coovinkobek.hr/ Web stranica Tiflološkog muzeja https://www.tifloloskimuzej.hr/

Spravu za pisanje igličastog ili Kleinova pisma čini 56 dijelova koji čine jednu funkcionalnu cjelinu, tzv. Kleinov aparat. Konstruirao ga je J. W. Klein 1809. u Beču za svoje slijepe učenike. Sprava se sastoji od dvije drvene plohe koje pri zatvaranju formiraju kutiju. Lijevo se nalazi glavni okvir s perforiranim mjedenim vodilicama te podloga od filca. Desnu stranu čini pomični okvir, koji se umeće u perforirane vodilice i tako određuje liniju pisanja. Na istoj strani nalaze se olovne pravokutne prizme obilježene reljefnim slovima i igličastim završecima. Slaganjem prizmi u pomični okvir i pritiskom dobiva se tekst, s druge strane papira, pisan velikim latiničnim slovima, koji je vidljiv ali i čitljiv dodirom. U Zemaljskom zavodu za slijepu djecu u Zagrebu korišten je Kleinov aparat koji je bio posebno prilagođen dijakritičkim znakovima hrvatskog jezika.

Dvostrana praška tablica pomagalo je za pisanje Brailleovim pismom (brajicom). Nastala je u 19. stoljeću u Pragu. Konstruirana praška tablica bazirana je na engleskom polukuglastom udubljenju, a omogućavala je ekonomičnost i urednost u pisanju brajicom. Slova su se utiskivala zrcalno. Tablica je konstruirana tako da je omogućavala obostrano i međuredno pisanje i lakše čitanje. Sustav pisanja brajicom razvijen u Velikoj Britaniji podrazumijevao je utiskivanje slova u polukuglasta udubljenja na pisaćoj tabli. Takvo ciljano utiskivanje u predviđena udubljenja omogućavalo je veću preciznost i ravnomjernost pri pisanju i čitanju, i urednost. Praška tablica omogućuje bolji, „čitljiviji“ i uredniji reljefni otisak slova. Praška tablica se upotrebljavala u Zemaljskom zavodu za odgoj slijepe djece u Zagrebu od 2. razreda osnovne škole, nakon što su se savladale osnove na slovaricama.

Pisaći stroj Perkins stroj je za pisanje Brailleovim pismom. Konstruirao ga je David Abraham u SAD-u pedesetih godina prošlog stoljeća. To je najrasprostranjeniji pisaći stroj za slijepe koji je još i danas u upotrebi. Na istom principu, samo moderniziran, još uvijek se proizvodi. Pisaći stroj Perkins funkcionira kao običan pisaći stroj, samo što ima šest tipki (svaka tipka predstavlja jednu točkicu Brailleove abecede), tipke za razmak, novi red i povratak na početak reda. Piše se u pozitivu. Napredak tehnologije doveo je do pojave električnih modela

Šilo je pomagalo za pisanje Brailleovog pisma. Naziva se običnim. Sastoji se od oble drvene drške i željeznog šiljka dugačkog 22 mm. Šilom se u papir smješten u tablicu utiskuju Brailleovi znakovi.

Valjak je dio pribora za pisanje. On služi (uz tablu i šilo) za ravnanje nivoa klinova u pisaćoj tabli. Predmet se sastoji od masivnog metalnog valjka i oble drvene ručke. Predmet je izrađen u Deutsche Blindenstudienanstalt (blista) u Marburgu - obrazovnoj ustanovi usmjerenoj prema posebnim potrebama slijepih i slabovidnih osoba.