Module 2 HR (from new version)

Modul 2 Invaliditet i teškoće u učenju – definicija pojmova

SADRŽAJ MODULA

Razvojne teškoće i poremećaji koji utječu na učenje

Specifične teškoće učenja

Druge teškoće i invaliditet

Utjecaj invaliditeta i teškoća u učenju na obrazovni proces

01

Razvojne teškoće i poremećaji koji utječu na učenje

1.1 Razvojne teškoće i poremećaji koji utječu na učenje

Pojam razvojnih teškoća i poremećaja koji utječu na učenje odnosi se na cjeloživotno stanje u kojem osoba nije u mogućnosti voljno i primjereno odgovoriti na određenu obrazovnu aktivnost. Prema Pravilniku o obrazovnim teškoćama (2005.) i Zakonu o suzbijanju diskriminacije osoba s invaliditetom (1992.), teškoća u učenju definira se kao poremećaj ili disfunkcija koja uzrokuje da osoba uči na drugačiji način u odnosu na osobu bez teškoće ili disfunkcije, što učenike s teškoćama u učenju svrstava u posebnu skupinu. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM) prepoznaje dio ovih teškoća pod nazivom specifične teškoće učenja. Općenito, učenici s teškoćama u učenju imaju prosječan ili ispodprosječan kvocijent inteligencije (IQ). U takvim slučajevima često postoji neusklađenost između učenikovog potencijala i njegovog/njezinog stvarnog školskog postignuća. Osim toga, teškoće učenja često su neurološki uvjetovane i trajnog karaktera. Glavna razlika između intelektualnih teškoća i teškoća učenja odnosi se na djelovanje i posljedice. Teškoće učenja obično označavaju stanje koje ima sveobuhvatan i trajan utjecaj na obrazovne i akademske situacije, a intelektualne teškoće označavaju probleme u kognitivnim funkcijama te ih opisuje ispodprosječan ili niži IQ i obuhvaćaju sve aspekte života, ukljujući i obrazovanje; npr. socijalne interakcije, razvoj samostalnosti, komunikaciju te druga područja svakodnevnog funkcioniranja.

U nastavku je prikaz glavnih razvojnih teškoća i poremećaja koji utječu na učenje, a svrstavaju se u neurorazvojne poremećaje: Prema DSM-V priručniku (American Psychiatric Association, 2013.), najčešće korišteni pojam u medicinskom i obrazovnom kontekstu je intelektualna teškoća (intellectual disability). Ovaj priručnik intelektualnu teškoću uvrštava u skupinu neurorazvojnih poremećaja te je definira na sljedeći način: „Intelektualna teškoća (poremećaj intelektualnog razvoja) jest poremećaj koji započinje u razdoblju razvoja te uključuje ograničenja intelektualnog funkcioniranja, kao i prilagodbenog ponašanja u konceptualnom, socijalnom i praktičnom području“ (APA, 2013., str. 17). Prema DSM-V klasifikaciji, intelektualne teškoće mogu biti blage, umjerene, teže ili teške.Kategorizacija se temelji na konceptualnom, socijalnom i praktičnom području funkcioniranja, uzimajući u obzir prilagodbeno ponašanje opisano u prethodnom odlomku.

Intelektualne teškoće

+ INFO

1.1 Razvojne teškoće i poremećaji koji utječu na učenje

Poremećaj iz spektra autizma (PSA)

Intelektualne teškoće česta su obilježja osoba s Downovim sindromom

Poremećaj iz spektra autizma (PSA) je neuro-razvojni poremećaj koji utječe na način na koji osoba uspostavlja socijalne odnose, komunicira, uči i ponaša se. Iako se PSA može dijagnosticirati u bilo kojoj životnoj dobi, opisuje se kao razvojni poremećaj jer se simptomi uobičajeno pojavljuju u prve dvije godine života.PSA je obilježen teškoćama različitog intenziteta, koje se mogu očitovati kao pojačano ili smanjeno izražavanje u tri glavna područja:

• Komunikacija
• Socijalni odnosi
• Repetitivna i restriktivna ponašanja

Ova su obilježja prisutna u svim slučajevima, neovisno o kulturi, rasi, etničkoj pripadnosti ili socioekonomskom statusu.

Downov sindrom je genetska kromosomska promjena koja nastaje kada je prisutna dodatna kopija 21. kromosoma umjesto uobičajene dvije. Ova trisomija 21 dovodi do atipičnog razvoja živčanog sustava, što uzrokuje usporen tjelesni i intelektualni razvoj te povećava rizik za različite zdravstvene poteškoće. Klinička slika obuhvaća prepoznatljiva morfološka obilježja, uključujući spljoštenu nazolabijalnu regiju lica, blago koso položene očne vjeđe, generaliziranu hipotoniju mišića i skraćen vrat.

+ INFO

+ INFO

1.1 Razvojne teškoće i poremećaji koji utječu na učenje

Uz primarne teškoće, kod osoba s poremećajem iz spektra autizma (PSA) mogu se uočiti i sljedeći simptomi:

• smanjen kontakt očima u interakciji

• izostanak gesti poput pokazivanja predmeta ili događaja radi izražavanja interesa
• ograničena sposobnost oponašanja tuđih radnji

Ovi znakovi predstavljaju primarne pokazatelje koji upućuju na atipičan razvoj socijalnih i komunikacijskih vještina, jezika te simboličke i socijalne igre. Posljedično, mogu utjecati na vršnjačke odnose, razvoj složenih socijalnih vještina utemeljenih na razumijevanju namjera i vjerovanja te na sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima. Dodatno, mogu se pojaviti ponavljajuća ponašanja i rutine koje se u početku mogu doimati poput „manija“, ali s vremenom mogu prerasti u opsesije. Takva ponašanja povezana su s potrebom za predvidljivim okruženjem ili s atipičnom obradom osjetilnih podražaja (npr. mirisa, boja, tekstura). Pretpostavlja se da simptomi PSA imaju neurološko podrijetlo, a klinički se izražavaju specifičnim obrascima ponašanja čija se pojavnost mijenja s dobi te ovisi o kognitivnim sposobnostima i razini jezičnog razvoja. Stoga su upravo kognitivne sposobnosti i razina jezičnog razvoja ključni za razumijevanje raznolikosti i heterogenosti autizma te za planiranje primjerenih oblika podrške.

DSM-5 također sadrži kriterije za utvrđivanje stupnja poremećaja iz spektra autizma (PSA):

• 1 stupanj

• 2 stupanj

• 3 stupanj

+ INFO

+ INFO

+ INFO

1.1 Razvojne teškoće i poremećaji koji utječu na učenje

ADHD (Attention deficit hyperactivity disorder) Riječ je o biološkom poremećaju neurološkog podrijetla, uzrokovanom neuravnoteženošću dvaju neurotransmitera u mozgu – noradrenalina i dopamina. Ova neravnoteža izravno utječe na moždane strukture odgovorne za samokontrolu i inhibiciju neprikladnih oblika ponašanja, što predstavlja temeljne mehanizme poremećaja pažnje/hiperaktivnosti (ADHD). Najizraženiji simptomi ADHD-a su nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost.Ipak, u njihovoj osnovi nalaze se poremećaji izvršnih funkcija, koji uključuju:

• teškoće u usmjeravanju pažnje na određene podražaje,
• planiranje i organizaciju radnji,
• promišljanje o mogućim posljedicama pojedine radnje,
• inhibiciju prve automatske reakcije kako bi se mogla zamijeniti primjerenijim odgovorom.

Koji procesi su izmijenjeni?Poremećeni su i procesi povezani s motivacijom i nagrađivanjem, kao i neuralne mreže odgovorne za introspekciju i samosvijest, što dodatno utječe na svakodnevno funkcioniranje.

ADHD (poremećaj pažnje / hiperaktivnosti)

+ INFO

1.1 Razvojne teškoće i poremećaji koji utječu na učenje

Specifične teškoće učenja

Specifične teškoće učenja predstavljaju skup neuropsiholoških stanja koja utječu na sposobnost osobe da usvaja i primjenjuje akademske vještine, poput čitanja, pisanja i matematike. Ove teškoće nisu posljedica intelektualnih ograničenja, nedostatka obrazovnih prilika ili osjetilnih oštećenja, već proizlaze iz razlika u načinu na koji mozak obrađuje informacije.Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje, peto izdanje (DSM-5), specifične teškoće učenja svrstane su pod dijagnostički termin „Specifični poremećaj učenja” (Specific Learning Disorder).U sljedećem poglavlju ćemo se detaljnije usredotočiti na ovu temu.

Povratak na sadržaj

02

Specifične teškoće učenja

2.1 Specifične teškoće učenja

Kost (1974.) definirao je diskalkuliju kao poremećaj različit od ostalih matematičkih teškoća, naglašavajući nasljednu komponentu i/ili kongenitalno oštećenje moždanih struktura odgovornih za matematičke funkcije.

Diskalkulija

+ INFO

Pojam teškoća u učenju može obuhvaćati bilo koje područje akademskog funkcioniranja, uključujući sposobnost koncentracije, motivaciju, pamćenje i organizaciju rada. Međutim, te teškoće nisu nužno povezane s neurološkim ili specifičnim poremećajem.Nasuprot tome, specifične teškoće učenja odnose se na određena područja akademskog postignuća i često su prisutne unatoč primjerenom poučavanju i urednim obrazovnim uvjetima.Sažeto rečeno: sve specifične teškoće učenja spadaju u teškoće učenja, ali nisu sve teškoće učenja specifične.Među najčešćim specifičnim teškoćama učenja ističu se:

Disgrafija se očituje neadekvatnim rasporedom grafičkih znakova, što značajno otežava čitanje i razumijevanje pisanog teksta. Sastavni je dio poremećaja pisanog jezika, zajedno s disleksijom i disortografijom, a pojavljuje se nakon razdoblja usvajanja vještine pisanja.

Disgrafija

+ INFO

Pojam disleksija odnosi se na specifičan i značajan deficit u razvoju vještine čitanja, koji ne može biti objašnjen razinom intelektualnog funkcioniranja, problemima vidne oštrine ili nedostatnom školskom podukom.

Disleksija

Povratak na sadržaj

+ INFO

03

Druge teškoće i invaliditet

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira pojam invaliditeta kao:„rezultat složenog odnosa između zdravstvenog stanja pojedinca, njegovih osobnih čimbenika i vanjskih čimbenika koji predstavljaju okolnosti u kojima ta osoba živi. Zbog tog odnosa različita okruženja mogu imati različite učinke na osobu sa zdravstvenim stanjem. Okruženje s preprekama ili bez poticajnih čimbenika ograničit će funkcioniranje i ostvarenje pojedinca, dok će druga, poticajnija okruženja to unaprijediti“ (SZO, 2001.).WHO koristi sveobuhvatnu klasifikaciju invaliditeta koja obuhvaća različite aspekte zdravlja i funkcioniranja. Sustav klasifikacije temelji se na dvama ključnim alatima: Međunarodnoj klasifikaciji funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja (ICF) te Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (ICD).

Senzorička oštećenja

Psihološki ili emocionalni poremećaji

1. Oštećenje vida Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira kao poremećaj vidne funkcije koji se ne može dovoljno ispraviti uobičajenim optičkim pomagalima, kirurškim zahvatom ili medicinskim liječenjem, a koji utječe na sposobnost osobe da obavlja svakodnevne aktivnosti. Oštećenje vida obuhvaća spektar od slabovidnosti do sljepoće.

Psihološki ili emocionalni poremećaji odnose se na mentalna ili emocionalna stanja koja značajno utječu na sposobnost osobe da funkcionira u svakodnevnom životu. Takva stanja mogu ometati način razmišljanja, osjećanja, ponašanja ili uspostavljanja odnosa s drugima. Često je potrebna odgovarajuća terapija, podrška i prilagodbe okruženja kako bi se osobi pomoglo u nošenju s pripadajućim izazovima.

+ INFO

2. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), oštećenje sluha označava djelomični ili potpuni gubitak sposobnosti slušanja, koji može zahvatiti jedno ili oba uha. Oštećenje sluha može varirati od blagih poteškoća u percepciji zvukova do teškog ili potpunog gubitka sluha, što značajno utječe na sposobnost komunikacije i sudjelovanja u svakodnevnom životu.

Go to next page for more info

+ INFO

Višestruka oštećenja

Motorička oštećenja

Bonals i Sánchez Cano (2007.) definiraju motoričko oštećenje kao „oštećenje lokomotornog sustava uzrokovano nedostatnim funkcioniranjem živčanog sustava, mišićnog sustava ili koštano-zglobnog sustava, odnosno njihovom međusobnom povezanosti, koje otežava ili onemogućuje funkcionalnu pokretljivost jednog ili više dijelova tijela“.

Višestruka oštećenja označavaju istodobnu prisutnost dvaju ili više različitih oštećenja kod iste osobe.

+ INFO

+ INFO

PSIHOLOŠKI POREMEĆAJI I BOLESTI

Veliki depresivni poremećaj

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Bipolarni afektivni poremećaj (BAP I, II)

Anksiozni poremećaji

Shizofrenija

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je mentalni poremećaj koji se razvija nakon što je osoba bila izložena izrazito traumatskom ili stresnom događaju. Taj događaj može uključivati stvarnu ili percipiranu prijetnju smrću, teškom ozljedom ili seksualnim nasiljem. PTSP je obilježen simptomima koji mogu ozbiljno narušiti svakodnevni život i sposobnost funkcioniranja osobe.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), veliki depresivni poremećaj (MDD) predstavlja težak mentalni poremećaj obilježen trajnim sniženim ili depresivnim raspoloženjem te značajnim gubitkom interesa ili zadovoljstva u većini svakodnevnih aktivnosti. Ovaj poremećaj negativno utječe na način na koji osoba doživljava sebe i okolinu, razmišlja te obavlja svakodnevne zadatke, uključujući spavanje, prehranu i radne aktivnosti.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), anksiozni poremećaji predstavljaju skupinu mentalnih stanja obilježenih pretjeranim strahom ili zabrinutošću, koji mogu biti trajni i teško kontrolirani. Za njih je karakterističan osjećaj tjeskobe nesrazmjeran stvarnoj situaciji, koji može značajno ometati svakodnevni život i funkcioniranje osobe.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), shizofrenija je težak mentalni poremećaj obilježen značajnim iskrivljenjem doživljaja stvarnosti te promjenama u ponašanju.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), bipolarni poremećaj je mentalni poremećaj obilježen ekstremnim promjenama raspoloženja, koje se kreću od maničnih ili izrazito povišenih stanja do depresivnih epizoda.

Povratak na sadržaj

04

Utjecaj invaliditeta i teškoća u učenju na obrazovni proces

Ograničen pristup

Nedostatak profesionalnog usmjeravanja

4.1 teškoće u postizanju obrazovnih razina

Nedostatak prilagodbe specifičnim sposobnostima

Na Svjetskoj konferenciji o posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, održanoj u Salamanci u Španjolskoj 1994. godine, postavljeni su temelji za razvoj obrazovnih sustava koji uključuju svu djecu, bez obzira na njihove tjelesne, intelektualne, socijalne, emocionalne, jezične ili druge karakteristike. Ova su načela dodatno osnažena Agendom 2030 za održivi razvoj, posebno Ciljem 4, koji poziva obrazovne sustave da osiguraju uključivo i pravedno kvalitetno obrazovanje te promiču mogućnosti cjeloživotnog učenja za sve.Prijelaz iz školovanja u odraslu dob predstavlja dodatni izazov za mlade s invaliditetom i/ili teškoćama u učenju. Ove prepreke mogu utjecati na mogućnost stjecanja potrebnog obrazovanja, što posljedično otežava njihovu socijalnu i profesionalnu integraciju.

Govorni poremećaji

+ INFO

4.2 Strategije intervencije i podrške

U nastavku ćemo razmotriti najprikladnije strategije intervencije i podrške, s naglaskom na razlikovanje između strategija coachinga i mentorstva.

Strategije mentorstva:

Strategije coachinga:

• Pružati poduku prilagođenu jedinstvenim potrebama svakog učenika.
• Primjenjivati multisenzorno učenje kako bi se potaknula različita osjetilna iskustva u procesu učenja.
• Prilagoditi nastavne materijale i aktivnosti te ih učiniti pristupačnima učenicima s teškoćama.
• Osigurati vizualne, tehnološke ili manipulativne materijale koji olakšavaju razumijevanje i usvajanje sadržaja.
• Po potrebi prilagođavati strategije i redovito pratiti napredak učenika.
• Prepoznavati područja uspjeha i prostor za napredak kroz formativna vrednovanja.
• Uspostaviti programe poduke u ranim fazama obrazovanja kako bi se pravodobno uočili i rješavali problemi prije nego što postanu ozbiljniji.
• Uključiti roditelje i skrbnike u proces kako bi se osigurala sveobuhvatna podrška učeniku.

• Pomagati učenicima u postavljanju realnih i dostižnih ciljeva u skladu s njihovim specifičnim sposobnostima i potrebama.
• Koristiti SMART metodu (Specifično, Mjerljivo, Dostižno, Relevantno, Vremenski određeno). Više informacija u Modulu 5.
• Za održavanje motivacije primjenjivati metode pozitivnog potkrepljenja.
• Proslava postignuća, čak i manjih, pomaže u jačanju samopouzdanja i samopoštovanja.
• Poučavati učenike donošenju odluka o vlastitom učenju te preuzimanju odgovornosti za valstiti napredak.
• Osigurati alate za samoprocjenu i refleksiju o vlastitom procesu učenja i rada.
• Uključiti sesije koje pomažu učenicima u razvoju komunikacijskih i socijalnih vještina.
• Poticati timski rad radi jačanja vještina suradnje i zajedničkog rješavanja problema.

VS

Invaliditet i teškoće u učenju

Razvojne teškoće i poremećaji koji utječu na učenje

Ostali oblici teškoća / invaliditeta

Specifične teškoće učenja

Motorička oštećenja

Senzorička oštećenja

Višestruka oštećenja

Psihološki poremećaji i bolesti

• Intelektualne teškoće
• PSA (poremećaj iz spektra autizma)
• ADHD (poremećaj pažnje/hiperaktivnosti)
• Specifične teškoće učenja

• Diskalkulija
• Disgrafija
• Disleksija

• Oštećenje vida
• Oštećenje sluha

• Anksiozni poremećaji
• Veliki depresivni poremećaj
• Bipolarni afektivni poremećaj
• Shizofrenija
• Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

2023-1-FR01-KA220-VET-000156509

Čestitamo! Uspješno ste završili 2 od 5 modula! Odličan napredak prema cilju!

Hvala!

Socijalna komunikacija:Bez pružene podrške u stvarnom okruženju, teškoće u socijalnoj komunikaciji uzrokuju značajne poteškoće u funkcioniranju. Uočava se otežano započinjanje socijalnih interakcija te atipičan ili neuspješan odgovor na socijalne poticaje drugih osoba. Osoba može djelovati kao da ima smanjeni interes za socijalne odnose.Restriktivna i repetitivna ponašanja:Nefleksibilnost u ponašanju značajno ometa funkcioniranje u jednom ili više životnih konteksta. Prisutan je problem u izmjeni / promjeni aktivnosti, a poteškoće u organizaciji i planiranju dodatno otežavaju samostalnost u svakodnevnom životu.

Kada se govori o osobi s poremećajem iz spektra autizma (PSA), preporučuje se jezik koji u središte stavlja osobu, a ne dijagnozu. Preporučeni izrazi uključuju:

• osoba s PSA ili osoba s autizmom – naglašava prvenstveno osobu, a ne stanje (primjer: Ivan je osoba s autizmom / poremećajem iz spektra autizma)

• neurodivergentna osoba – pojam koji obuhvaća osobe s PSA i drugim neurološkim razlikama te se koristi nasuprot pojmu neurotipična osoba, koji opisuje osobe bez takvih stanja (primjer: neurodivergentna osoba, neurotipična osoba),

• osoba u spektru autizma – neutralan izraz koji opisuje nekoga tko se nalazi u spektru autizma, bez usporedbe koja bi mogla imati negativne konotacije (primjer: Laura je osoba u spektru autizma).

Kako se možemo obratiti osobama koji nemaju PSA?

• Za opis osoba koje nemaju PSA koristi se izraz neurotipične osobe, što se odnosi na ljude čiji su neuro-razvoj i obrasci ponašanja tipični ili uobičajeni (primjer: Neurotipične osobe mogu imati drugačije izazove u odnosu na neurodivergentne osobe).

Općenito se prva klasifikacija disgrafije provodi prema prirodi poremećaja. Većina autora razlikuje stečenu i razvojnu disgrafiju.

• Stečena disgrafija

Stečena disgrafija obilježena je prisustvom moždane lezije koja zahvaća određena moždana područja, dok druga ostaju netaknuta. Posljedično su pojedini psihološki mehanizmi narušeni, dok drugi nastavljaju normalno funkcionirati. Ovaj oblik može se očitovati kao dinamička frontalna afazija s teškoćama u planiranju, agramatizam s teškoćama u planiranju i konstrukciji sintaktičkog pisanja, kondukcijska afazija i agramatizam povezani s deficitom kratkoročne memorije, centralna disgrafija s poremećajem u prizivanju riječi ili periferna disgrafija povezana s motoričkim poremećajima.

• Razvojna disgrafija

Razvojna disgrafija odnosi se na poteškoće u usvajanju vještine pisanja kod osoba bez organskih, osjetilnih ili intelektualnih oštećenja, odnosno bez drugih uzroka koji bi ih mogli objasniti, te zadovoljava dijagnostičke kriterije specifičnih poremećaja učenja. Ovaj oblik može se očitovati kao fonološka disgrafija, površinska (superficijalna) disgrafija, mješovita disgrafija ili u ostalim oblicima, poput zrcalnog pisanja, zamjene smjera slova te odgođenog razvoja rukopisa.

U nastavku su navedene strategije i rješenja koja predlažemo za prevladavanje navedenih izazova:

• Kako bi mladi s invaliditetom imali pristup kvalitetnom obrazovanju, inkluzivno obrazovanje mora biti temeljni pristup. To podrazumijeva uklanjanje fizičkih i obrazovnih prepreka, osiguravanje prilagodbi i pristupačnih tehnoloških resursa te osposobljavanje nastavnika za primjenu inkluzivnih metodologija.
• Za pružanje individualizirane podrške, učenicima s invaliditetom potrebno je osigurati stručni tim koji uključuje terapeute, psihologe, savjetnike i educirano osoblje. Ova podrška ključna je za njihov emocionalni i socijalni razvoj, kao i za akademski uspjeh.
• Mladi s invaliditetom trebaju profesionalno usmjeravanje i programe osposobljavanja prilagođene njihovim vještinama i interesima, koji će im omogućiti stjecanje kompetencija potrebnih za ulazak na tržište rada. Prve radne iskustve moguće je stjecati kroz programe zaštićenog ili potpomognutog zapošljavanja, a za promicanje zapošljavanja osoba s invaliditetom potrebno je poticati partnerstva s poslodavcima i organizacijama.
• Priprema za odraslu dob trebala bi uključivati programe koji podučavaju vještine samostalnog života, poput upravljanja osobnim resursima, brige o zdravlju, mobilnosti i socijalizacije, čime se mladima s invaliditetom omogućuje potpunija integracija u društvo.
• Vlade trebaju provoditi javne politike koje će promicati uključivanje mladih s invaliditetom u obrazovanje i zapošljavanje, uključujući smanjenje birokratskih prepreka, kao i olakšavanje pristupa stipendijama, tehničkim pomagalima i specijaliziranim oblicima osposobljavanja.
• Coaching i mentoring predstavljaju snažne alate podrške mladima s invaliditetom i teškoćama u učenju na njihovu putu prema obrazovnom uspjehu i prijelazu u odraslu dob. Ove personalizirane intervencije pružaju ne samo akademsku, već i emocionalnu, socijalnu i profesionalnu podršku, pomažući mladima da savladaju prepreke, izgrade samopouzdanje i ostvare svoj puni potencijal. Uz odgovarajući pristup, coaching i mentoring mogu biti presudni kako bi ovi mladi postigli višu razinu obrazovanja i samostalniji, ispunjeniji život u odrasloj dobi.

Najnovije izdanje DSM-5 (Dijagnostičkog i statističkog priručnika Američke psihijatrijske udruge) više ne navodi disleksiju kao zasebnu dijagnostičku kategoriju. Umjesto toga koristi širi pojam specifični poremećaj učenja, unutar kojega se nalazi podvrsta specifični poremećaj učenja s teškoćama u čitanju, u kojeg je uključena disleksija. S druge strane, ICD-10 zadržava kategoriju „Specifični poremećaj čitanja“, koja je dio skupine specifičnih razvojnih poremećaja školskog učenja. Pojam disleksija danas se koristi kao alternativni naziv za oblik teškoća učenja obilježen sljedećim teškoćama:

• teškoćama u razumijevanju pročitanog teksta ili u matematičkom zaključivanju
• usporenom brzinom ili smanjenom tečnošću čitanja
• poteškoćama u prepoznavanju i čitanju pojedinačnih riječi

Ove teškoće često ustraju i u adolescenciji, čak i kada je postignut značajan napredak u učenju čitanja.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) klasificira oštećenje sluha prema stupnju gubitka sluha i njegovu utjecaju na komunikaciju:

• blaga nagluhost (slušni prag između 20 i 40 dB),
• umjerena nagluhost (40–70 dB),
• teška nagluhost (70–90 dB),
• duboka nagluhost (iznad 90 dB),
• kofosis ili potpuni gubitak sluha (iznad 120 dB).

Uzroci oštećenja sluha mogu biti urođeni ili stečeni. Među urođenim uzrocima ističu se prenatalne infekcije poput rubeole ili citomegalovirusa, kao i komplikacije pri porodu, primjerice nedostatak kisika (asfiksija) ili teška neonatalna žutica, koje mogu dovesti do oštećenja sluha. Stečeni uzroci uključuju infekcije uha, kao što je kronični otitis media, dugotrajno izlaganje buci, primjenu ototoksičnih lijekova te prirodni proces starenja (presbiakuzija) koji uzrokuje progresivan gubitak sluha povezan s dobi. Osim toga, ozljede glave i infekcije poput meningitisa mogu prouzročiti trajno oštećenje sluha, a u pojedinim slučajevima kronične neliječene bolesti, primjerice dijabetes, mogu dovesti do oštećenja sluha zbog poremećaja u opskrbi uha krvlju.

Ovisno o najizraženijim simptomima, poremećaj pažnje/hiperaktivnosti (ADHD) razvrstava se u tri podtipa:ADHD s pretežito nepažljivom prezentacijom

• Glavni su simptomi trajna rastresenost i teškoće u koncentraciji i održavanju pažnje.
• Ovo je najrjeđi oblik, prisutan u oko 10 % dijagnosticiranih slučajeva.

ADHD s pretežito hiperaktivno-impulzivnom prezentacijom

• Dominiraju hiperaktivno i/ili impulzivno ponašanje, bez izraženih teškoća koncentracije.
• Ovaj podtip je češći kod muškaraca nego kod žena te je drugi po rijetkosti.

Kombinirani ADHD

• Istodobno su prisutni i hiperaktivno-impulzivno ponašanje i deficit pažnje.
• Ovaj oblik najčešće odgovara onome što se tradicionalno smatra ADHD-om te je najčešća klinička manifestacija te čini oko 60 % dijagnosticiranih slučajeva.
• Zahtijeva posebnu pžnju i cjeloviti pristup tretmanu jer istodobno zahvaćanje pažnje i hiperaktivnosti može povećati rizik za komplikacije u odrasloj dobi.

Mnogi obrazovni sustavi nemaju odgovarajuće prilagodbe u nastavnim metodama, vrednovanju ili strukturi kurikuluma, što otežava napredak mladih s kognitivnim teškoćama ili teškoćama u učenju. Brojni nastavnici nisu dovoljno osposobljeni za učinkovit rad s učenicima s invaliditetom ili teškoćama u učenju, a nedostatak edukacije iz područja inkluzivne i prilagodljive pedagogije dovodi do toga da učenici ne dobivaju potrebnu podršku za potpuno sudjelovanje u nastavi, čime se ograničava njihov obrazovni razvoj.U školama se mladi s invaliditetom često suočavaju s diskriminatornim ili predrasudnim stavovima vršnjaka, nastavnika i osoblja, što može uzrokovati osjećaj isključenosti, nisko samopoštovanje te smanjenu motivaciju za nastavak školovanja.Društvena stigmatizacija može dovesti i do pretjerane zaštite od strane obitelji, čime se sprječava razvoj vještina samostalnosti i autonomije koje su ključne za prijelaz u odraslu dob. Dodatnu prepreku predstavlja nedostatak profesionalnog usmjeravanja prilagođenog potrebama i sposobnostima mladih s invaliditetom. Često im je uskraćen pristup programima profesionalnog savjetovanja koji uzimaju u obzir njihove vještine, ambicije i realne mogućnosti na tržištu rada.

Tijekom depresivne epizode, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), osoba doživljava sniženo raspoloženje (osjećaj tuge, razdražljivosti ili praznine) ili gubitak interesa i zadovoljstva u uobičajenim aktivnostima. Depresivna epizoda razlikuje se od uobičajenih promjena raspoloženja jer traje veći dio dana, gotovo svaki dan, najmanje dva tjedna. Mogu se pojaviti i dodatni simptomi, poput poteškoća s koncentracijom, pretjeranog osjećaja krivnje ili niskog samopoštovanja, beznađa u pogledu budućnosti, misli o smrti ili samoubojstvu, poremećaja spavanja, promjena apetita ili tjelesne mase te izraženog umora ili gubitka energije.Depresija može ozbiljno narušiti funkcioniranje u svim područjima života, uključujući obiteljsku i društvenu sferu, radno okruženje i školu. Stoga je prevencija depresije ključna za očuvanje dobrog mentalnog zdravlja i općeg blagostanja. Posebno je važno pravodobno prepoznati rane znakove produljenog stresa, tjeskobe ili tuge te poduzeti proaktivne korake, primjerice održavati uravnoteženu dnevnu rutinu, redovito vježbati i potražiti emocionalnu podršku obitelji, prijatelja ili zdravstvenih stručnjaka. Dodatno, izbjegavanje društvene izolacije te vođenje zdravog načina života, uključujući uravnoteženu prehranu i dovoljno odmora, može smanjiti rizik od razvoja depresije. Simptome nikada ne treba podcijeniti – ako osjećate da tonete, potražite pomoć na vrijeme, jer je rana intervencija presudna za sprječavanje pogoršanja stanja.

U stručnoj literaturi o disleksiji opisani su brojni tipovi i podtipovi, a sama se disleksija kao sindrom ili poremećaj u širem smislu može razvrstati na stečenu i razvojnu disleksiju:

• Stečena disleksija nastaje nakon oštećenja mozga te se unutar nje razlikuje nekoliko podtipova. Fonološka disleksija obilježena je oštećenjem fonološke rute: osoba može čitati poznate riječi oslanjajući se na vizualnu ili ortografsku rutu, ali ima poteškoće s čitanjem nepoznatih riječi ili pseudo-riječi koje nemaju vizualnu reprezentaciju. Površinska disleksija povezana je s oštećenjem vizualne rute: osoba čita primjenjujući pravila fonem-grafem konverzije, pa može pročitati poznate, nepoznate i pseudo-riječi, ali ima značajne poteškoće s riječima koje ne slijede pravila grafem-fonem korespondencije. Duboka disleksija uključuje oštećenja i fonološke i površinske rute, a osim navedenih simptoma karakteriziraju je semantičke pogreške, pri čemu osoba čita riječ pogrešno interpretirajući njezin oblik, bez oslanjanja na vizualne ili fonološke karakteristike.

• Razvojna disleksija pojavljuje se u dječjoj dobi bez vidljivog neurološkog oštećenja, a u njoj se uočavaju slični podtipovi, premda razlike nisu uvijek jasno izražene. Disfonemična (auditivna) disleksija karakterizirana je teškoćama u integraciji glasova slova, zbog čega su nepoznate riječi ili pseudo-riječi posebno zahtjevne za čitanje; često je prisutna i dyslalia ili drugi artikulacijski poremećaji, a na testovima poput WISC-R u pravilu je verbalni IQ niži od manipulativnog IQ-a. Vizualna disleksija uključuje poteškoće u vizualnoj ruti s nemogućnošću globalnog prepoznavanja riječi, zbog čega se čitanje oslanja na pravila fonem-grafem konverzije; česte su poteškoće s orijentacijom lijevo-desno, loša kvaliteta rukopisa (disgrafija), obrtanje slova i riječi te zrcalno pisanje, a na testovima poput WISC-R manipulativni IQ često je niži od verbalnog IQ-a. Mješovita (vizualno-auditivna) disleksija predstavlja najizraženiji podtip, s ozbiljnim teškoćama u oba procesa, zbog čega je čitanje izrazito otežano ili gotovo onemogućeno.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) obilježen je nizom karakterističnih simptoma.

• Ponovno proživljavanje traume uključuje nametljiva sjećanja i misli, flashback epizode ili noćne more povezane s traumatskim događajem, koje mogu biti toliko žive da osoba ima dojam da ponovno proživljava traumu.
• Izbjegavanje podsjetnika na traumu očituje se u izbjegavanju situacija, mjesta, osoba ili aktivnosti koje podsjećaju na traumatski događaj, što može značajno ograničiti svakodnevni život.
• Povećana reaktivnost uključuje hiperbudnost, pretjerane nagle reakcije na podražaj, razdražljivost, poteškoće s koncentracijom i poremećaje spavanja, pri čemu osoba može biti u stalnom stanju napetosti, očekujući da će se nešto loše dogoditi.
• Osim toga, promjene u mislima i raspoloženju mogu dovesti do upornih negativnih uvjerenja o sebi ili drugima, osjećaja krivnje ili srama te gubitka interesa za aktivnosti koje su ranije pričinjavale zadovoljstvo, a često se javlja i depresivno raspoloženje ili trajne negativne emocije.

Motoričko oštećenje utječe na pokretljivost, može biti trajnog ili privremenog karaktera te značajno utječe na svakodnevno funkcioniranje osobe. Kao i kod drugih oblika invaliditeta, pojam osoba s motoričkim oštećenjem obuhvaća vrlo heterogenu skupinu, ovisno o vrsti oštećenja, vremenu nastanka, razini stimulacije, osobnosti i drugim čimbenicima. U općim crtama, Cardona i sur. (2007., prema Castellano i Montoya, 2011.) te Lobera Gracida (2010.) razlikuju dvije glavne skupine.

• Prva je tjelesno oštećenje bez neurološkog oštećenja / periferni tjelesni poremećaji, gdje je oštećenje lokalizirano i može zahvaćati kosti, zglobove ili mišiće. Moguće je da nedostaje dio ekstremiteta. Takva oštećenja mogu biti kongenitalna (npr. malformacije) ili stečena uslijed bolesti ili nesreće u djetinjstvu. Kod ove skupine intelektualne i perceptivne sposobnosti uglavnom ostaju očuvane. Primjer je osoba s otežanom ili onemogućenim kretanjem jedne noge.
• Druga skupina je oštećenje povezano s neurološkim oštećenjem, kod koje je određeno područje mozga zahvaćeno, pa prijenos informacija nije uredan, što utječe na pokrete. Učenici iz ove skupine često imaju poremećaje mišićnog tonusa, perceptivne teškoće i probleme s koordinacijom.

Prema autorima Olmedo (2008.), Sarto i Vedia (2013.), Duk i Hernández (2015.) te Fernández López i Pelegrín (n.d.), motorička se oštećenja mogu dodatno kategorizirati prema različitim kriterijima, poput vremena nastanka, etiologije, podrijetla lezije, topografske lokalizacije, stupnja ovisnosti o podršci te prema mišićnom tonusu, masi i snazi.

Drugim riječima, višestruka oštećenja predstavljaju težak oblik invaliditeta s višestrukim ispoljavanjem, pri čemu su istodobno prisutna dva ili više oštećenja, poput tjelesnog, intelektualnog, senzoričkog oštećenja ili krhkog zdravstvenog stanja, a svako od njih može biti teškog ili težeg stupnja. Ovakva kombinacija uzrokuje znatno ograničenje u područjima percepcije, izražavanja, emocija i međuljudskih odnosa. Osobe s višestrukim oštećenjima u pravilu imaju usporen razvoj te im je često potrebna visoka razina podrške i skrbi u svakodnevnom životu. Ovi simptomi i okolnosti izravno utječu na kvalitetu života i opće blagostanje osobe, ali i na obrazovanje, potrebe i dobrobit njihove obitelji i šire okoline.Primjeri višestrukih oštećenja uključuju:

• kombinirano oštećenje sluha i vida (gluhosljepoća), koje zahtijeva vrlo specijalizirane komunikacijske strategije,
• istodobno tjelesno i intelektualno oštećenje, primjerice cerebralnu paralizu u kombinaciji s intelektualnim teškoćama, što istodobno utječe na pokretljivost i kognitivne sposobnosti.

Prema DSM-5 dijagnostičkim kriterijima, disgrafija se dijagnosticira unutar specifičnih poremećaja učenja te je obilježena neočekivanim teškoćama u pisanom izražavanju (npr. višestruke gramatičke ili pravopisne pogreške u rečenici, loša organizacija odlomka, nejasno pisano izražavanje ideja). U samom procesu pisanja, osoba s disgrafijom pokazuje primarne pogreške koje se odnose na formalne elemente rukopisa zahvaćene ovim poremećajem, poput:

• veličine rukopisa
• oblika slova
• neadekvatnog nagiba slova na liniji
• nepravilnog razmaka između slova iriječi
• zmijenjenih ili neujednačenih poteza

U odnosu na globalne sekundarne manifestacije ili sekundarne pogreške, najizraženije su sljedeće:

• nepravilno grafomotoričko držanje tijela tijekom pisanja
• neadekvatan oslonac pisaćeg sredstva te nedostatci u pritisku i hvatu
• promijenjen ritam pisanja
• neujednačen ili neproporcionalan raspored teksta na stranici

Tijekom manične epizode osoba doživljava izrazito povišeno raspoloženje i visoku razinu energije; osjeća se vrlo sretno, uzbuđeno i hiperaktivno. Mogu biti prisutni i osjećaj euforije, nagla mijenjanja raspoloženja te intenzivno izražavanje emocija, primjerice nekontrolirani smijeh ili povećana razdražljivost, nervoza i nemir. Promjene raspoloženja i aktivnosti prate karakteristični simptomi poput:

• pretjeranog osjećaja vlastite vrijednosti,
• ubrzanog govora i brzog prelaska s jedne misli na drugu,
• poteškoća s koncentracijom i lakoće ometanja pažnje,
• smanjene potrebe za snom,
• rizičnih ponašanja poput pretjeranog trošenja novca, upuštanja u rizične seksualne aktivnosti, zlouporabe alkohola ili samoozljeđivanja.

Mogu se javiti i deluzije grandioznosti (npr. „Ja sam vrlo poznata osoba“) ili paranoidna uvjerenja (npr. „Susjed me špijunira“), koja su postojana i neutemeljena.Suprotno tome, tijekom depresivne epizode osoba ima sniženo raspoloženje, osjeća se tužno, razdražljivo i prazno, gubi interes i zadovoljstvo u aktivnostima koje su joj ranije pričinjavale užitak, a mogu se javiti i drugi simptomi, uključujući poteškoće s koncentracijom, pretjerani osjećaj krivnje ili nisko samopoštovanje, beznađe u pogledu budućnosti, misli o smrti ili samoubojstvu, poremećaje spavanja, promjene apetita ili tjelesne težine te izraženi umor ili gubitak energije. Depresivne epizode u sklopu bipolarnog poremećaja razlikuju se od uobičajenih promjena raspoloženja jer traju veći dio dana, gotovo svaki dan, najmanje dva tjedna.I manične i depresivne epizode mogu ozbiljno narušiti funkcioniranje u svim područjima života, uključujući obiteljske, radne i školske aktivnosti, a ponekad je potrebna specijalizirana skrb radi sprječavanja samoozljeđivanja ili ozljeđivanja drugih. Kod nekih osoba javljaju se hipomanične epizode, koje imaju slične simptome kao manične, ali blažeg intenziteta te obično ne narušavaju funkcionalnu sposobnost u jednakoj mjeri.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prepoznaje više vrsta anksioznih poremećaja, uključujući:

• Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) – obilježen pretjeranom i teško kontroliranom zabrinutošću zbog različitih aspekata svakodnevnog života, poput zdravlja, posla, obitelji i sl. Osobe s GAP-om često se osjećaju stalno napeto, nervozno ili na rubu sloma, čak i kada ne postoji jasan razlog za zabrinutost.
• Panični poremećaj – očituje se kroz ponavljajuće i neočekivane panične napadaje. Panični napadaj je nagla epizoda intenzivnog straha praćena fizičkim simptomima poput lupanja srca, znojenja, drhtanja, otežanog disanja i osjećaja gubitka kontrole. Često je prisutan i trajni strah od ponovnog napadaja.
• Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) – karakteriziran opsesijama (nametljive i ponavljajuće misli) i/ili kompulzijama (ponavljajuća ponašanja kojima se pokušava smanjiti anksioznost). Kompulzije se izvode kao rituali za sprječavanje ili ublažavanje tjeskobe ili izbjegavanje zamišljenog negativnog događaja.
• Specifične fobije – odnose se na intenzivne i nesrazmjerne strahove od specifičnih objekata ili situacija, poput letenja, visine, životinja ili injekcija. Strah dovodi do aktivnog izbjegavanja fobične situacije ili objekta, što može značajno narušiti svakodnevni život.
• Socijalni anksiozni poremećaj (socijalna fobija) – obilježen intenzivnim strahom od socijalnih ili izvedbenih situacija, pri čemu osoba strahuje da će biti promatrana, procjenjivana ili ponižena pred drugima. Često dovodi do izbjegavanja socijalnih kontakata, što negativno utječe na međuljudske odnose i kvalitetu života.
• Poremećaj separacijske anksioznosti – najčešće se dijagnosticira kod djece, ali se može javiti i kod odraslih. Obilježen je pretjeranim strahom od odvajanja od značajnih osoba, primjerice roditelja. Dijete može strahovati da će se njemu ili roditelju dogoditi nešto loše kada su razdvojeni.
• Agorafobija – obilježena intenzivnim strahom od boravka na mjestima ili u situacijama iz kojih bi bijeg bio otežan ili gdje pomoć ne bi bila dostupna u slučaju paničnog napadaja ili drugih teških simptoma. Osobe s agorafobijom često izbjegavaju gužve, mostove ili čak samostalan boravak izvan kuće.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), shizofrenija je težak mentalni poremećaj obilježen značajnim iskrivljenjem percepcije stvarnosti i promjenama u ponašanju. Među glavnim kliničkim obilježjima izdvajaju se:

• prisutnost deluzija, kada osoba ustrajava u pogrešnom uvjerenju unatoč jasnim dokazima koji ga opovrgavaju;
• prisutnost halucinacija, pri čemu osoba čuje, vidi, miriše, dodiruje ili osjeća stvari koje u stvarnosti nisu prisutne;
• doživljaj utjecaja, kontrole ili pasivnosti, odnosno osjećaj da vlastite misli, osjećaji, impulsi ili postupci nisu rezultat osobne volje, već da su ih drugi nametnuli, uklonili ili prenijeli.

Česta je i dezorganizirana misaona aktivnost, koja se očituje nekoherentnim ili nerelevantnim govorom, kao i visoko dezorganizirano ponašanje, primjerice izvođenje naizgled besmislenih ili neprimjerenih radnji ili nepredvidiva emocionalna reaktivnost koja ometa organizaciju ponašanja.Prisutan je i niz tzv. negativnih simptoma, poput značajnog siromaštva govora, ograničenog doživljavanja i izražavanja emocija, nedostatka interesa ili užitka te povlačenja iz društvenih kontakata. Mogu se javiti i ekstremna psihomotorna uznemirenost ili usporenost pokreta, kao i usvajanje neobičnih poza. Osobe sa shizofrenijom često imaju trajna oštećenja kognitivnih funkcija, uključujući poteškoće s pamćenjem, pažnjom i rješavanjem problema.Tijek bolesti varira: otprilike jedna trećina oboljelih postiže potpunu remisiju simptoma, dok neki doživljavaju naizmjenična razdoblja pogoršanja i poboljšanja, a kod drugih se simptomi postupno pogoršavaju tijekom života.

Socijalna komunikacija:Prisutna su teška oštećenja verbalnih i neverbalnih socijalno-komunikacijskih vještina, što dovodi do ozbiljno narušenog funkcioniranja. Osoba pokazuje vrlo ograničenu inicijativu u započinjanju socijalnih interakcija te minimalno odgovara na socijalne poticaje drugih osoba.Restriktivna i repetitivna ponašanja:Uočava se izražena neelastičnost u ponašanju, ekstremna teškoća u prilagodbi promjenama te ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja koji značajno ometaju funkcioniranje u svim područjima života. Često je prisutna intenzivna anksioznost ili velika teškoća u preusmjeravanju pažnje i aktivnosti.

Blage intelektualne teškoće

• Konceptualno područje: U ranom djetinjstvu teško ju je mjeriti. U osnovnoškolskom i odraslom razdoblju prisutne su teškoće u usvajanju akademskih vještina kao što su čitanje, pisanje, računanje, poimanje vremena i novca. Potrebna je podrška za postizanje razvojnih očekivanja i dobnim normama primjerenih očekivanja.
• Socijalno područje: Osoba pokazuje nezrelost u socijalnim odnosima u usporedbi s vršnjacima iste dobi.
• Praktično područje: Osoba može samostalno obavljati osobnu njegu na razvojno primjerenoj razini, ali joj je potrebna pomoć u složenijim svakodnevnim zadacima.

Umjerene intelektualne teškoće

• Konceptualno područje: Konceptualne vještine su znatno oslabljene i razvojno usporene u odnosu na vršnjake. Već u ranom djetinjstvu uočavaju se teškoće u jezičnim i predakademskim vještinama. Tijekom osnovnoškolskog obrazovanja napredak u ovim vještinama je usporen.
• Socijalno područje: Jasno su izražene razlike u socijalnom ponašanju i komunikaciji. Osoba koristi jednostavniji jezik od vršnjaka, a odnosi s drugim osobama su uglavnom ograničeni na članove obitelji i bliske prijatelje.
• Praktično područje: Nakon dugotrajnog učenja, osoba može preuzeti odgovornost za osnovne osobne potrebe (hranjenje, oblačenje, higijenu) i osnovne kućanske poslove.

Teže intelektualne teškoće

• Konceptualno područje: Znatno smanjene konceptualne vještine, vrlo ograničeno razumijevanje pisanog jezika, brojeva, količina i vremena. Potrebna je trajna podrška njegovatelja tijekom cijelog života.
• Socijalno područje: Govorni jezik je vrlo ograničen u vokabularu i gramatici. Često je potrebna augmentativna i alternativna komunikacija (jednostavan govor, geste, simboli).
• Praktično područje: Potrebna je stalna pomoć i nadzor u svim aktivnostima svakodnevnog života.

Teške intelektualne teškoće

• Konceptualno područje: Konceptualne vještine usmjerene su gotovo isključivo na fizički svijet, dok je simboličko razmišljanje vrlo ograničeno. Osoba može koristiti samo određene predmete za njegu, rad ili razonodu. Često su prisutna i motorička te osjetilna oštećenja koja dodatno otežavaju upotrebu predmeta.
• Socijalno područje: Vrlo ograničeno razumijevanje simboličke komunikacije, uključujući govor i geste. Osoba razumije samo jednostavne upute i uglavnom koristi neverbalu komunikaciju.
• Praktično područje: Potpuna ovisnost o drugima u svakodnevnoj brizi, zdravstvenoj skrbi i sigurnosti, uz mogućnost minimalnog sudjelovanja u pojedinim aktivnostima.

Pojam „osoba s …“ koristi se kako bi se naglasila cjelovitost osobe, a ne samo njezina ograničenja. Ovakav pristup stavlja osobu u centar fokusa, naglašavajući njezina prava, dostojanstvo i individualne mogućnosti, u skladu s načelima inkluzivnog jezika i suvremenih međunarodnih standarda.

Međunarodna klasifikacija bolesti, 11. revizija (ICD-11) definira diskalkuliju kao poremećaj učenja koji se svrstava u razvojne poremećaje učenja s teškoćama u matematici, unutar šire skupine razvojnih poremećaja učenja. Prema DSM-IV klasifikaciji, diskalkulija se smatra specifičnim poremećajem učenja. Osobe sa specifičnim teškoćama učenja mogu imati teškoće u čitanju, pisanju i/ili matematici. Pojam diskalkulija koristi se kao alternativni naziv za obrazac teškoća obilježen sljedećim problemima:

• obrada brojčanih informacija,
• usvajanje aritmetičkih operacija,
• točno i nesmetano računanje.

Wilson i Dehaene (2007.) razvili su teorijski model podtipova diskalkulije, povezan s trima različitim uzrocima:1. Osnovni deficit u brojčanoj obradi

• Osobe pokazuju poteškoće u uspoređivanju količina i subitizaciji (sposobnosti brzog prepoznavanja malih količina bez brojanja).
• Prisutan je nedostatak „osjeta za broj”, što dovodi do teškoća u predstavljanju i manipulaciji brojčanim veličinama, a posljedično i u zadatcima koji uključuju simboličko rukovanje brojevima.

2. Deficit fonološke obrade

• Osobe imaju poteškoće u verbalno-simboličkoj reprezentaciji brojeva.
• To uključuje teškoće u čitanju i pisanju brojeva, usvajanju aritmetičkih činjenica, rješavanju zadataka i brojanju.
• Matematičke vještine u velikoj su mjeri ovisne o sposobnosti obrade i manipulacije verbalnim informacijama.

Oštećena radna memorija i izvršne funkcije

• Uočava se kašnjenje u usvajanju jednostavnih aritmetičkih strategija.
• Česte su pogreške u izvođenju matematičkih postupaka.
• Prisutno je slabo razumijevanje koncepta koji stoje u temelju postupaka te poteškoće u slijedu višestrukih koraka u složenijim zadacima.

Ovdje je prikazana klasifikacija prema podrijetlu oštećenja, no za cjelovitiji uvid moguće je potražiti dodatne informacije o drugim klasifikacijama i pristupima.

Prema podrijetlu oštećenja, motorička oštećenja mogu se grupirati u nekoliko glavnih kategorija:

• Cerebralna – uključuju cerebralnu paralizu, traumatske ozljede mozga, tumore te ataksiju.
• Spinalna – obuhvaćaju spinu bifidu, degenerativne lezije poput Werding-Hoffmannove bolesti, Charcot-Marie-Toothove bolesti, Friedreichove ataksije i Wohlfahrt-Kugelbergova sindroma, kao i traumu leđne moždine te spinalnu atrofiju.
• Mišićna – uključuju miopatije, kao što su Duchenneova mišićna distrofija, Beckerova mišićna distrofija i skapularna distrofija tipa Landouzy-Déjerine.
• Osteoartikularna (koštano-zglobna) – obuhvaćaju kongenitalne malformacije (npr. amputacije, dislokacije, artrogripozu, dizmeliju), distrofične malformacije, infantilne reumatizme, mikrobne lezije te osteoartikularna oštećenja uzrokovana deformacijom kralježnice, uključujući kifoze, lordoze i skolioze

Motorička oštećenja s kojima se nastavnici najčešće susreću u učionici uključuju cerebralnu paralizu, paralizu ekstremiteta, amputacije, spinu bifidu te određene oblike mišićnih distrofija. Važno je detaljno poznavati svaki pojedini slučaj kako bi se mogle spriječiti ili ublažiti pojedine teškoće, no ključna je točka razumijevanje specifičnih obilježja svakog učenika.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) klasificira oštećenje vida prema vidnoj oštrini i vidnom polju u sljedeće kategorije:

• Normalan vid – vidna oštrina 20/20 (6/6) do 20/60 (6/18) uz optičku korekciju.
• Umjereno oštećenje vida – vidna oštrina manja od 20/60 (6/18), ali jednaka ili veća od 20/200 (6/60) na boljem oku uz najbolju moguću korekciju; prisutne su poteškoće u obavljanju zadataka koji zahtijevaju detaljan vid, poput čitanja sitnog tiska.
• Teško oštećenje vida – vidna oštrina manja od 20/200 (6/60), ali jednaka ili veća od 20/400 (3/60) na boljem oku uz najbolju moguću korekciju; prisutna su značajna ograničenja u vidnoj funkciji, što utječe na samostalnost u svakodnevnim aktivnostima.
• Sljepoća – obuhvaća dvije razine: duboka sljepoća, kada je vidna oštrina manja od 20/400 (3/60), ali jednaka ili veća od percepcije svjetlosti, te potpuna sljepoća, kada je prisutna potpuna odsutnost percepcije svjetlosti (NPL – No Light Perception). Sljepoća podrazumijeva potpuni gubitak funkcionalnog vida, što zahtijeva oslanjanje na ostala osjetila za kretanje i interakciju s okolinom.

Na globalnoj razini, glavni uzroci oštećenja vida i sljepoće su: refrakcijske pogreške, katarakta, dijabetička retinopatija, glaukom te makularna degeneracija povezana sa starenjem.

Socijalna komunikacija:Prisutan je izražen nedostatak verbalnih i neverbalnih socijalno-komunikacijskih vještina, uz očite socijalne poteškoće čak i uz podršku na mjestu funkcioniranja. Osoba pokazuje ograničenu inicijativu u započinjanju socijalnih interakcija te smanjene ili atipične odgovore na socijalne poticaje drugih osoba.Restriktivna i repetitivna ponašanja:Uočljiva je izražena neelastičnost u ponašanju, poteškoće u prilagodbi promjenama te ograničeni ili ponavljajući obrasci ponašanja, koji su primjetni i površnom promatraču te značajno ometaju funkcioniranje u različitim životnim kontekstima.