Fotografija preuzeta s San Francisko OPERA
KAZALIŠTE
OPERETA
Zanimljivosti o opereti!
- Prva opereta smatra se djelom J. Offenbacha "Orfej u paklu", napisanom 1858. godine. Bila je svojevrsno promišljanje sumorne legende o Eurydice i njezina voljenog, koja se spuštala u pakao. Najpoznatiji ples "Infernal Gallop" sada se izvodi na pozornici kao samostalni broj u sklopu različitih tematskih orkestralnih koncerata.
- U zapletu gotovo svake operete je voljeni par. Vodeće uloge igraju izvođači sa sopranskim i tenorskim glasovima. Unatoč činjenici da žanr podrazumijeva ne tako visoke zahtjeve za vokale, kao u operi, vodeći umjetnici još uvijek moraju imati besprijekornu vještinu u ovladavanju glasom.
- Pojava opereta u repertoarima otvorila je vrata kazalištima za siromašne i neobrazovane ljude koji nisu bili stranci u umjetnosti. Ako je opera izvorno bila upućena gledatelju iz visokog društva i privilegirane klase, opereta je bila dostupna za ljude iz jednostavnih klasa, što je uvelike pridonijelo širenju kulture.
Što može povezati poletne gusare, cvijeće, plesače u baru, arogantne službenike, predstavnike boemskog društva, sanjajući slavu i boraveći u stalnom kreativnom traženju? Svi su oni heroji popularnih opereta. U usporedbi s operom, opereta je "laganiji" žanr. Radnja često ima ironičnu pozadinu, romantični duh, rjeđe odražava okrutnu satiru na postojeći državni sustav, javni red i prevladavajuće poglede na društvena pitanja. Priča se odvija ne samo kroz vokalne izvedbe s umetcima recitativa, već i uz ples, kao i punopravni dijalozi između likova. Značajna razlika između opere i operete je u fokusu radnje. Nasupot operi koja često ima povijesno uporište, operete su se pojavljivale kao duhovite skice iz običnog, svakodnevnog života.
Lorem ipsum dolor sit
Što je opereta?
- Lorem ipsum dolor sit amet.
- Consectetur adipiscing elit.
- Sed do eiusmod tempor incididunt ut.
- Labore et dolore magna aliqua.
Sama riječ je talijanskog podrijetla i znači "mala opera". Većina opereta završava pozitivno, potvrđuje život, bez obzira na to što su se životne promene i kušnje ljudske sudbine mijanje u tijeku same izvedbe. Opereta je kraća od bilo koje punopravne opere, lakše se percipira, ne želi prenijeti realnu i uvjerljivu sliku. U njoj postoji mjesto i za farsu, i za apsurdnost, i za sve konzumirajuću liriku. Dijalozi u operetama često se izvode bez glazbene podloge, ali ponekad ih može pratiti i tihi orkestralni dio.
Najpoznatiji autori tragedija tako su Eshil, Sofoklo i Euripid, a komedija Aristofan. To su ujedno i jedini sačuvani autori. Vremenom, radi dinamizacije radnje, uvede su drugi, a zatim i treći glumac (uz obavezni zbor.) Glume samo muškarci koji često imaju više uloga u istom komadu. Prostor ispred hrama gdje se igraju predstave u pravilu je kružnog oblika a obično se naziva orhestra. Uz timelu (središte) igraju glumci, a oko njih se smješta zbor. Gledatelji su smješteni oko orhestre i u počecima stoje no vremenom se smještaju u amfiteatar. Osim dramskih djela visokog stila (komedija i tragedija) izvodi se i tzv. mim, pučka komedija naturalističkih obilježja koju izvode putujuće družine zabavljajući puk, parodirajući mitološke teme i improvizirajućim scenama iz svakodnevice.
ANTIČKA GRČKA
POVIJEST KAZALIŠTA
Kazalište je nastalo u staroj Grčkoj, iz rituala koji su se održavali u čast boga Dioniza. Slavili su ga pjevanim i recitiranim ditirambima i plesom i u tim svečanostima nalazimo početke tragedije i komedije. Korifej, koji je predvodio zbor, vremenom se transformirao u glumca-interpreta određenog lika i time se dobila mogućnost dijaloga a time i sukoba tj. antagonizma. Legendarni Tespis prikazuje još u 6. stoljeću prije Krista predstave s jednim glumcem i zborom.
Consectetur adipiscing elit
Srednjovjekovno kazalište
U nekim zemljama, profano i sakralno kazalište su se spajali. U Njemačkoj su bile popularne pokladne igre, u Engleskoj religiozne predstave na pokretnim kolima, a u Nizozemskoj filozofske rasprave. Na dvorovima su postojale i privatne predstave za plemstvo.
U "mračnom" srednjem vijeku nije bilo kazališta. Ljude su zabavljali putujući pjevači, žongleri i akrobati. U velike dvorane s krovovima kazališta su preseljena u 17.st.
Kršćanstvo je u ranom srednjem vijeku odbacivalo kazalište. No, iz izvedbi putujućih zabavljača razvio se mim, koji je do XII. st. postao popularan na raznim događajima i iz kojeg je nastalo profano srednjovjekovno kazalište. Paralelno, liturgija je u IX. st. poprimila dramski oblik, razvivši se u liturgijsku dramu na latinskom jeziku s klerom kao izvođačima. Zbog sve većeg unošenja svjetovnih elemenata, crkva je zabranila te predstave unutar crkve. Tako je nastala poluliturgijska drama na narodnim jezicima, s temama iz Biblije i života svetaca, izvođena vani. Profani mim je također evoluirao, prikazujući svakodnevni život u farsama, a na dvorovima su postojale predstave s dvorskim ludama koje su kritizirale društvo.
Lorem ipsum dolor sit
- KAZALIŠTE, pozornica s putujućim glumcima na slici Seljačko proštenje Pietera Baltena, XVI. st.
Čarobni svijet mjuzikla, opereta. opera i baleta
Josipa Erhardt
Created on October 9, 2023
Start designing with a free template
Discover more than 1500 professional designs like these:
View
Randomizer
View
Timer
View
Find the pair
View
Hangman Game
View
Dice
View
Scratch and Win Game
View
Create a Word Search
Explore all templates
Transcript
Fotografija preuzeta s San Francisko OPERA
KAZALIŠTE
OPERETA
Zanimljivosti o opereti!
Što može povezati poletne gusare, cvijeće, plesače u baru, arogantne službenike, predstavnike boemskog društva, sanjajući slavu i boraveći u stalnom kreativnom traženju? Svi su oni heroji popularnih opereta. U usporedbi s operom, opereta je "laganiji" žanr. Radnja često ima ironičnu pozadinu, romantični duh, rjeđe odražava okrutnu satiru na postojeći državni sustav, javni red i prevladavajuće poglede na društvena pitanja. Priča se odvija ne samo kroz vokalne izvedbe s umetcima recitativa, već i uz ples, kao i punopravni dijalozi između likova. Značajna razlika između opere i operete je u fokusu radnje. Nasupot operi koja često ima povijesno uporište, operete su se pojavljivale kao duhovite skice iz običnog, svakodnevnog života.
Lorem ipsum dolor sit
Što je opereta?
Sama riječ je talijanskog podrijetla i znači "mala opera". Većina opereta završava pozitivno, potvrđuje život, bez obzira na to što su se životne promene i kušnje ljudske sudbine mijanje u tijeku same izvedbe. Opereta je kraća od bilo koje punopravne opere, lakše se percipira, ne želi prenijeti realnu i uvjerljivu sliku. U njoj postoji mjesto i za farsu, i za apsurdnost, i za sve konzumirajuću liriku. Dijalozi u operetama često se izvode bez glazbene podloge, ali ponekad ih može pratiti i tihi orkestralni dio.
Najpoznatiji autori tragedija tako su Eshil, Sofoklo i Euripid, a komedija Aristofan. To su ujedno i jedini sačuvani autori. Vremenom, radi dinamizacije radnje, uvede su drugi, a zatim i treći glumac (uz obavezni zbor.) Glume samo muškarci koji često imaju više uloga u istom komadu. Prostor ispred hrama gdje se igraju predstave u pravilu je kružnog oblika a obično se naziva orhestra. Uz timelu (središte) igraju glumci, a oko njih se smješta zbor. Gledatelji su smješteni oko orhestre i u počecima stoje no vremenom se smještaju u amfiteatar. Osim dramskih djela visokog stila (komedija i tragedija) izvodi se i tzv. mim, pučka komedija naturalističkih obilježja koju izvode putujuće družine zabavljajući puk, parodirajući mitološke teme i improvizirajućim scenama iz svakodnevice.
ANTIČKA GRČKA
POVIJEST KAZALIŠTA
Kazalište je nastalo u staroj Grčkoj, iz rituala koji su se održavali u čast boga Dioniza. Slavili su ga pjevanim i recitiranim ditirambima i plesom i u tim svečanostima nalazimo početke tragedije i komedije. Korifej, koji je predvodio zbor, vremenom se transformirao u glumca-interpreta određenog lika i time se dobila mogućnost dijaloga a time i sukoba tj. antagonizma. Legendarni Tespis prikazuje još u 6. stoljeću prije Krista predstave s jednim glumcem i zborom.
Consectetur adipiscing elit
Srednjovjekovno kazalište
U nekim zemljama, profano i sakralno kazalište su se spajali. U Njemačkoj su bile popularne pokladne igre, u Engleskoj religiozne predstave na pokretnim kolima, a u Nizozemskoj filozofske rasprave. Na dvorovima su postojale i privatne predstave za plemstvo.
U "mračnom" srednjem vijeku nije bilo kazališta. Ljude su zabavljali putujući pjevači, žongleri i akrobati. U velike dvorane s krovovima kazališta su preseljena u 17.st.
Kršćanstvo je u ranom srednjem vijeku odbacivalo kazalište. No, iz izvedbi putujućih zabavljača razvio se mim, koji je do XII. st. postao popularan na raznim događajima i iz kojeg je nastalo profano srednjovjekovno kazalište. Paralelno, liturgija je u IX. st. poprimila dramski oblik, razvivši se u liturgijsku dramu na latinskom jeziku s klerom kao izvođačima. Zbog sve većeg unošenja svjetovnih elemenata, crkva je zabranila te predstave unutar crkve. Tako je nastala poluliturgijska drama na narodnim jezicima, s temama iz Biblije i života svetaca, izvođena vani. Profani mim je također evoluirao, prikazujući svakodnevni život u farsama, a na dvorovima su postojale predstave s dvorskim ludama koje su kritizirale društvo.
Lorem ipsum dolor sit