Maksim_ispovjedalac

Maksim ispovjedalac

blagdan : 13. kolovoza ; živio : 580. - 662. godine

Rođen je u Carigradu 580. godine u uglednoj obitelji. Primio je najvišu naobrazbu te postigao visoku političku ulogu kao tajnik cara Herakleja. Ipak se povukao iz političkog života te oko 613. godine stupio kao jednostavni monah u samostan najprije u Krizopolisu u Bitiniji(na drugoj strani Bospora), a potom u Kizikos u sadašnji Balzis Grdek. Prije opsade Carigrada od strane Perzijanaca 626. – preko Krete i Cipra pobjegao je u Afriku (oko 630.). Tu je ostvario svoju teološku djelatnost i uzeo učešće u sukobu protiv monoteta.

Sudjelovao je 649. godine na Lateranskom Saboru što je sazvao papa Martin I. na kojem je osuđen monotetizam. Godine 653. dao je car Konstans II. uhititi Maksima i papa Martina i optužiti za veleizdaju. Maksim je protjeran u Trakiju. No budući da je ostao kod svojih stavova – godine 662.odsječen mu je jezik i desna ruka. pa je sa svoja dva učenika prognan u Laziku u Kavkazu. Tamo je 13. kolovoza 662. preminuo.

Maksim se preselio u Carigrad i odande se, zbog barbarskih invazija, sklonio u Afriku. Tamo se odlikovao krajnjom odvažnošću u obrani pravovjerja. Vjeran nauku Crkve, prema kojemu "ono što nije prihvaćeno" u utjelovljenju "nije spašeno" – Maksim nije prihvaćao nikakvo umanjivanje Kristova čovještva. Zbog toga, vjerojatno u Kartagi, 645. godine u javnoj se raspravi suprotstavio teoriji onih koji su smatrali da je u Isusu Kristu iz Nazareta bila jedna "energija" i jedna volja, to jest ona koja je vlastita njegovoj božanskoj naravi. "Ne, prosvjedovao je Maksim, to nije u skladu sa Svetim pismom". I osobito se pozivao na Isusovu muku i njegovu tjeskobu u Getsemanskom vrtu. Isus iz Nazareta, utjelovljeni Božji Sin, jamačno zadržava svoju božansku volju, ali također posjeduje cjelovitu ljudsku volju – upravo onu po kojoj je rekao: "Oče, ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!" (Lk 22,42). Isus Krist naš je brat u svemu, osim u grijehu, i upravo je zato naš Spasitelj.

Iz istoga je razloga Maksim došao u Rim, te je 649. godine aktivno sudjelovao na Lateranskom koncilu, što ga je sazvao papa Martin I. u obranu dvije volje u Kristu, protiv carevoga edikta koji je zabranjivao – pro bono pacis – raspravu o tom pitanju. Papa Martin morao je skupo platiti svoju hrabrost: premda je bio jako slaboga zdravlja, uhićen je i sproveden u Carigrad. Procesuiran i osuđen na smrt, dobio je promjenu kazne na konačni izgon u Krim gdje je umro 16. rujna 655, nakon dvije duge godine ponižavanja i uznemiravanja. Samo malo kasnije, 662. godine, na red je došao Maksim koji je – protiveći se također caru – nastavio ponavljati: "Nemoguće je potvrditi u Kristu samo jednu volju! (usp. PG 91, kap. 268-269). Tako je Maksim - zajedno s dva svoja učenika koji su se obojica zvali Anastazije – bio izložen iscrpljujućem procesu, premda je već bio imao više od osamdeset godina života. Carski ga je sud osudio, pod optužbom za krivovjerje, na okrutno sakaćenje jezika i desne ruke, dva organa kojima se – po riječima i spisima – Maksim suprotstavljao pogrešnome nauku o jednoj Kristovoj volji. Na kraju je sveti monah izgnan u Kolkidiju, na Crnome moru gdje je umro skončan pretrpljenim patnjama 13. kolovoza iste 662. godine. Govoreći o Maksimovu životu, spomenuli smo njegovo književno djelo u obranu pravovjerja. Posebno smo se odnosili na Raspravu s Pirrom, nekadašnjim patrijarhom Carigrada: u njoj je uspio protivnika uvjeriti u njegove pogreške. Zapravo, Pirr je vrlo pošteno ovako zaključio Raspravu: "Molim ispriku za sebe i za one prije mene: zbog neznanja došli smo do ovih apsurdnih razmišljanja i argumentiranja; i molim da se nađe načina da se izbrišu ove apsurdnosti, spašavajući spomen na one koji su pogriješili" (PG 91, kap. 352). Potom je uslijedilo nekoliko desetaka važnih djela, među kojima se ističe Mistagoghía, jedan od najznačajnijih spisa sv. Maksima, koji u dobro strukturiranoj sintezi sažima njegovu teološku misao.

Misao Ispovjedaoca nikada se ne zatvara u sebe samu, jer joj je pristanište uvijek konkretna zbilja svijeta i njegovoga spasenja. Čovjeku stvorenome na njegovu sliku i priliku Bog je povjerio poslanje da ujedini kozmos. No, tu zadaću ujedinjenja što je propala zbog istočnoga grijeha, ostvario je utjelovljeni Božji Sin. Naime, u njegovoj jedincatoj Osobi, ljudska narav i božanska narav su ujedinjene, bez zabune i miješanja. Na ovo se snažno spasenjsko viđenje poziva jedan od najvećih teologa dvadesetoga stoljeća Hans Urs von Balthasar koji – "ponovno lansirajući" Maksimov lik – njegovo razmišljanje definira slikovitim izrazom Kosmische Liturgie, "kozmička liturgija". U središtu te svečane "liturgije" uvijek je Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta. Učinkovitost njegovoga spasenjskog djelovanja, koje je konačno ujedinilo kozmos, zajamčeno je činjenicom da je on, premda je Bog sve u svemu, također potpuno čovjek – u što je obuhvaćena i "energija" i ljudska volja. Tako Maksimov život i misao snažno ostaju osvijetljeni ogromnom odvažnošću cjelovitoga svjedočenja Kristove stvarnosti, bez ikakvoga umanjivanja ili kompromisa. Trebamo se pošteno pitati jesmo li mi – kršćani trećega tisućljeća – kadri prihvatiti i nasljedovati svjedočanstvo tih naših Otaca. Za svetoga Maksima jedina prava vrijednost uvijek ostaje Isus Krist – Put, Istina i Život. Svaka druga vrijednost Mu je podređena, i samo poštujući tu hijerarhiju vrijednosti dolazi se do uređenoga ujedinjenja kozmosa, a tako i do spasenja. Na dosljedan način, Ispovjedalac je uvjeren da takozvane "unutarsvjetske vrijednosti", ovozemne, svoje pravo mjesto dobivaju u svjetlu jedine apsolutne Vrednote. Drugim riječima, Maksim je više nego uvjeren da "posredničke vrijednosti", same, nisu u stanju spasiti svijet. Jedini Spasitelj je Isus Krist: bilo koja druga zbilja, koja bi si prisvojila nezaslužene spasiteljske povlastice, postaje idol i "smrtna zamka". Ni sloboda ni tolerancija ni dijalog... nisu apsolutne vrijednosti. Upravo suprotno, oni svoj puni smisao imaju – upravo kao vrijednosti – u svjetlu Isusa Krista, jedinoga Spasitelja svijeta. Kako bi poštivao tu nužnu hijerarhiju vrijednosti, sveti Maksim je izazivao vlast cara – koji se također ispovijedao kršćaninom – i iz istoga je razloga svjesno išao ususret groznim torturama, sve do smrti. Neukroćena hrabrost Otaca koji su nas pretekli u vjeri mora za nas, kršćane trećega tisućljeća, ostati stroga opomena. Ne može se prihvatiti kompromise u ime lažnoga dijaloga ili pogrešno shvaćene tolerancije. Upravo suprotno, u srcu učenika čvrst mora ostati ideal mučeništva, vrhovnoga cilja svetosti i savršenoga prianjanja uz Krista. "Mi, naime" – zaključuje sveti Maksim: a tako, u Gospodinovo ime zaključujem i ja, dragi prijatelji – "štujemo samo jednoga Sina, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, kako prije vremena tako i sada i za sva vremena, i za vremena poslije vremena. Amen!" (PG 91, kap. 269). IZ govora pape Ivana Pavla II.