Nije kriv, Nada Iveljić

Nije kriv

Nada Iveljić

Pod okriljem mraka čovjek je iz prtljažnika automobila na tratinu pokraj ceste izbacio pokvareni hladnjak i odvezao se dalje. – Miči se, hrđava nakazo! – povikaše travke. – Jao, zgnječio me je… – zaplače maslačak. – Nisam ja kriv. – progovori hladnjak. – Kriv si! Onečišćuješ prirodu, sram te bilo! – začuše se glasovi s tratine. – Idi na smetlište, gdje ti je mjesto! – Nemam noge, sam ne mogu nikamo. – opravdavao se hladnjak. – Žalim vas kojima sam naudio protiv svoje volje, ali žalim i sebe, jer su me ljudi odbacili. Kažu da sam pokvaren. – Još imaš drskosti da nam pripovijedaš o sebi, bijedni otpade! – prekori ga visoka preslica. – Zar ne vidiš što nam činiš? I jesi pokvaren!

– Ne grdite mene! Pogrde zaslužuje onaj tko me je ovdje istovario.– Onda ga zovi da dođe po tebe! – Nisam uključen. Osim toga, ljudi ne razumiju govor stvari... – Pokušaj! Klepeći vratima! Uzalud bi odbačeni hladnjak dozivao svog vlasnika da vlasniku nije proradila savjest. Čuvši gdje je ostavio hladnjak, zapravo su mu njegova djeca naredila da ga makne. Vesna i Slavko, članovi školske ekopatrole, odlučno su pošli s tatom da provjere što će učiniti. Bilje je rogoboreći ispratilo metalno čudovište. – Nije kriv. – presudi stari javor. – Ljudi su ti koji odlučuju kakav će im biti okoliš. – Kriv-nekriv, meni je uništio kapicu. – i dalje je cmoljio žuti maslačak.