Čudovišna kiša, Mladen Kopjar

Čudovišna kiša

Mladen Kopjar

Za jesenskih i hladnih večeri u našem se parku pripovijedaju strašne priče. Vinko uvijek iznova započne sa štakorom kojeg je vidio u podrumu, ali to više uopće nije strašno. Tog štakora svi već odmilja zovemo Sivko Sramežljivko jer, kao, uvijek pobjegne kad Vinko naiđe. Prave grozne priče zna Marin. – Jeste li čuli za kisele kiše? – upitao nas je jučer, pa odmah nastavio:

– Kisele vam kiše nastaju zbog toga jer u zrak stalno puštamo svakakve otpadne tvari iz tvornica. A kad na nekog padnu, on zbog svih tih otrova postaje čudovište koje se skriva po šumama i lovi životinje rukama.– Ma da! To uopće nije istina. – podsmjehnuo se Tibor, baš kad se iznenada spusti pljusak. – Kisela kiša! Kisela kiša! – vikale su djevojčice i sakrile se u najbliži haustor. Većina dječaka odmah im se pridružila tobože bezbrižnim korakom, a Tibor i ja hrabro smo ostali stajati na kiši. Ovoga puta i meni se Marinova priča činila nevjerojatnom: kisele kiše i čudovišta, bedastoća!

Kraj

– Samo se vi zafrkavajte! – vikao je Marin iz haustora. – Poslije ćemo vas dolaziti gledati u zoološki vrt. Makar je pljusak prestao za nekoliko minuta, bio sam smočen skroz-naskroz, ali sam se s Tiborom, onako mokar, junačio i dobacivao onima koji su pobjegli da su baš smiješni kad vjeruju u takve gluposti.Danas mi je ujutro, od visoke temperature natekla cijela glava i pretvorila se u crveni krumpir. Kad me ugledala, sestra Nataša zabrinutim mi je glasom rekla: – Izgledaš… Izgledaš kao čudovište!