Košulja sretnog čovjeka

Košulja sretnog čovjeka

Neki kralj imao sina i volio ga kao svjetlost svojih očiju. Ali taj kraljević bijaše neprestano nezadovoljan. Čitave je dane provodio na balkonu gledajući u daljinu. − A što ti nedostaje? − pitao ga kralj. − Što ti je? − Ah, ne znam, oče moj, i sam ne znam. − Jesi li zaljubljen? Ako želiš djevojku, samo reci, i ja ću ti je dati za ženu, bila ona kći najmoćnijega kralja na svijetu ili najsiromašnijeg seljaka. − Ne, oče, nisam zaljubljen.

Kralj ga na razne načine pokuša razonoditi. Kazališta, plesovi, glazba, pjesme, ali ništa nije pomagalo, i s kraljevićeva je lica iz dana u dan nestajala ružičasta boja. Kralj izda proglas, pa sa svih strana svijeta dođoše najobrazovaniji ljudi: filozofi, liječnici, profesori... Pokaže im kraljevića i zatraži savjet. Oni se povukoše da razmisle, a onda se vratiše kralju: − Veličanstvo, razmislili smo, čitali u zvijezdama. Evo što treba učiniti: potražite sretnog čovjeka, ali sretnoga u svemu i zbog svega, pa zamijenite košulju svojeg sina za njegovu. Istog dana kralj pošalje skoroteče da po čitavom svijetu traže sretnog čovjeka. Dovedoše mu nekog svećenika.

− Jesi li sretan? − upita ga kralj. − Jesam, veličanstvo! − Dobro. A bi li ti bilo drago postati mojim biskupom? − Ah, kamo sreće, veličanstvo! − Odlazi! Gubi se odavde! Tražim čovjeka sretna i zadovoljna svojom sudbinom, ne onoga koji bi htio živjeti bolje. I kralj pričeka sljedećeg.

U susjedstvu je živio neki drugi kralj za kojega mu rekoše da je baš sretan i zadovoljan: imao je lijepu i dobru ženu, mnogo djece, u ratu pobijedio svoje neprijatelje, i zemlja je živjela u miru. Kralj pun nade odmah pošalje skoroteče da od toga kralja zatraže košulju. Susjedni kralj primi skoroteče, i reče: − Da, da, ništa mi ne manjka, ali je zlo što čovjek koji posjeduje toliko dobra mora umrijeti i sve ostaviti! Ta misao me tako progoni da mi ne da spavati!

I skoroteče su dobro učinili što su se vratili. Da svom jadu dade oduška, kralj ode u lov. Opali u zeca i povjeruje da je njegov, ali zeko hramljući pobjegne. Kralj za njim i tako se udalji od pratnji. Usred polja začu glas čovjeka koji je pjevao neku pučku pjesmu. Kralj zastade: "Tko tako pjeva, mora biti sretan!" pa slijedeći pjesmu, uđe u vinograd te među čokotima vidje mladića koji je pjevajući obrezivao lozu.

− Dobar dan, veličanstvo. – nazva mladić. − Već tako rano u polju? − Ti si, čini se, sretan. Hoćeš li da te povedem sa sobom u prijestolnicu? Bit ćeš moj prijatelj. − Ha, ha, veličanstvo, ne pada mi na pamet, hvala. Ne bih se ni s papom mijenjao. − Ali zašto, tako lijep mladić...

− Ne, ne, kažem vam. Ovako mi je dobro, sretan sam i točka. "Najposlije, jedan sretan čovjek!" pomisli kralj. − Mladiću, slušaj, moraš mi učiniti uslugu. − Ako mogu, od sveg srca, veličanstvo. − Pričekaj trenutak! I kralj sav uzbuđen i zadovoljan otrči potražiti svoju pratnju.

− Dođite! Dođite! Moj sin je spašen. I odvede ih k mladiću. − Blagoslovljeni mladiću. – zavapi. − Dat ću ti sve što želiš! Ali daj mi, daj mi... − Što, veličanstvo? − Moj sin će umrijeti. Samo ga ti možeš spasiti. Dođi ovamo, pričekaj! I zgrabi ga, te mu poče otkopčavati kaput. Odjednom zastade, obeshrabren. Sretan čovjek nije imao košulju. Italo Calvino

Razmilsi o pročitanom tekstu.Odgovori na postavljena pitanja.

• Koje je sretne ljude kralj pozvao da pomogne sinu?
• Gdje je kralj sreo sretnog čovjeka?
• Što mu je sve nudio u zamjenu za sreću?
• Mogu li siromašni ljudi biti sretniji od onih koji imaju sve?
• Mjeri li se sreća materijalnim stvarima?
• Zbog čega sretan čovjek nije mogao pomoći kraljevu sinu?

“Drži sreću kao pticu: što nježnije i lakše! Bude li se osjećala slobodnom, ostat će ti rado u ruci.”

Friedrich Hebbel