Proljeće je

Proljeće je

Marica Kardaš

Stiglo je proljeće. Dječaci i djevojčice češće izlaze u parkove i na igrališta. Voze se biciklima, romobilima i rolama. Sklapaju nova prijateljstva. Rađaju se nove simpatije.

Plavokosi dječak Ćiro volio je slikati. Često je znao uzeti slikarsko platno i stalak te u svome okolišu tražio motive za slikanje. Dok je jednoga dana, promatrao drveće, raspjevane ptičice, maslačke, potočnice, ivančice i pčele koje su letjele oko mirisnih cvjetova, ugledao je Evu.

Eva je bila nova djevojčica u njihovoj četvrti. Imala je prekrasnu, crvenu, kovrčavu kosu. Doselila se prije nekoliko tjedana. Šetala je svoga čupavoga, bijeloga psića. Pogledala je Ćiru svojim prekrasnim, zelenim očima: – Bog! – Bog! – zbunjeno je odgovorio Ćiro.

– Čini mi se da voliš slikati? – nastavilaje razgovor Eva. – Da, volim. Uživam promatrati i slikati prirodu. – odgovori Ćiro pomalo zamuckujući. – I ja, ali još nisam kupila slikarski pribor. Što ćeš slikati danas? – znatiželjno će Eva. – Već nekoliko dana promatram onu drvenu kućicu s bijelim prozorčićima iza procvjetale voćke. Volio bih je naslikati.

– A, što ćeš ti danas raditi? – upita Ćiro.– Još ću malo prošetati, a onda ću otići do djeda. Zamolio me da mu donesem svježega mlijeka. – Hoćeš li se dugo zadržati? Mogli bismo se prošetati do rijeke. Jesi li vidjela kako imamo lijepu i uređenu plažu? – predložio je Ćiro i sam se čudeći otkud mu toliko hrabrosti pozvati Evu u šetnju nakon tako kratkoga razgovora.

– Sviđa mi se tvoj prijedlog. Požurit ću se od djeda.– odgovori Eva lagano se zarumenjevši. – Vidimo se kasnije. – doda Ćiro. – Vidimo se! – odgovori Eva i nastavi se šetati zadovoljno se smješkajući.

KRAJ