Pozdravi

Write a subtitle here

Priča o neobičnoj zemlji

Bila je to neobična i tužna zemlja. Ljudi su bili mrzovoljni, natmureni i bezvoljni. Nešto im je nedostajalo, ali nisu mogli odgonetnuti što.

Info

Probudili bi se ujutro, pogledali se te šuteći prolazili jedni pokraj drugih. Isto se događalo na ulici, poslu, u školi i vrtiću.

Trajalo je to i trajalo. Svi su razmišljali kako riješiti problem sve dok jednoga dana djeca u školi nisu pročitala pjesmu Pozdrav. Ovako je pisalo u njihovim knjigama:

POZDRAV

Laku noć!

Svake večeri ljudima oko sebe treba poželjeti laku noć. Ne zbog običaja, već zbog prijateljstva. (Prijateljstvo, upamtite, ima veliku moć.)

Dobro jutro!

Dobar dan!

Svakoga jutraljudima oko sebe treba poželjeti dobro jutro, u podne dobar dan, ne zbog običaja, iz običaja ne valja pljeskati ni dlanom o dlan.

Svakoga dana zbog prijateljstva ljudima treba poželjeti nešto lijepo. Darovati osmijeh, cvijeće i blage riječi. Treba im pomoći da se približe sreći.

Mladen Kušec

Pročitavši pjesmu, djeca su pogledala jedna druge. Izgovarala su: Dobar dan, Luka! Dobar dan, Ana! Dobar dan... Tišinu u učionici zamijenio je smijeh. Vrativši se kući, povikala su: Dobar dan! Roditelji su ih začuđeno pogledali i odzdravili im. Osmijeh se razlio po njihovim licima. Pa to je to što im je nedostajalo – pozdravi!

Dobar dan!

Dobar dan!

Od toga su dana ljudi u neobičnoj zemlji počeli pozdravljati jedni druge. Natmurena i mrzovoljna lica zamijenila su sretna lica. Postala je to zemlja prijateljstva u kojoj bi svatko poželio živjeti.

Dobro jutro!

Dobra večer!

Dobar dan!

Dobar dan!