Povijest hrvatskoga jezika u 20. stoljeću

Povijest hrvatskoga jezika od kraja 19. stoljeća do danas

Pripremila: Martina Valec-Rebić, prof.

Hrvatska u 20. stoljeću

Država Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Banovina Hrvatska

Socijalistička Federativna Rebuplika Jugoslavija (SFRJ)

Nezavisna Država Hrvatska (NDH)

Austro-Ugarska Monarhija

Republika Hrvatska

1867. - 1918. 1918. - 1941. 1941. - 1945. 1945. - 1990. 1990. - danas

Hrvatski jezik na prijelazu iz 19. u 20. st.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće djeluju različite filološke škole koje polaze od štokavske osnovice, a razlike su u pravopisnim, gramatičkim i rječničkim pojedinostima.

ZAGREBAČKA

ZADARSKA

VUKOVSKA

RIJEČKA

Hrvatski jezik na prijelazu iz 19. u 20. st.

Promotri jezikoslovna djela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Hrvatski jezik od 1918. do 1941.

Osnutkom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije) gubile su se hrvatske narječne i književnojezične posebnosti. Olakšano je nastojanje nekih jezikoslovaca za poistovjećivanjem hrvatskoga i srpskoga jezika. Hrvatskomu se jeziku nameću riječi srpskoga podrijetla i tuđice. Godine 1939. osnovana je Banovina Hrvatska čime su stvoreni uvjeti za slobodnije izražavanje različitosti između hrvatskoga i srpskoga jezika.

Petar Guberina i Kruno Kristić, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika (1940.)

Hrvatski jezik od 1941. do 1945.

Početkom Drugoga svjetskog rata i osnutkom Nezavisne Države Hrvatske (1941.) pitanjima jezika i pravopisa bavi se Hrvatski državni ured za jezik, koji se brine o čistoći i pravilnosti jezika u javnoj uporabi. Potisnute su riječi vraćene u uporabu i tvore se nove.

Hrvatski jezik od 1945. do 1990.

Nakon Drugoga svjetskog rata, uspostavom federativne Jugoslavije jačaju težnje posrbljivanja hrvatskoga jezika.

Novosadski dogovor

10. prosinca 1954. Dio hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, na zahtjev Matice srpske, potpisali su ove zaključke: 1. Proglašen je zajednički standardni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca u dvije inačice: (i)jekavskoj i ekavskoj. 2. Nametnuta je uporaba obaju pisama (latinica i ćirilica) na cjelokupnome području zajedničkoga jezika. 3. Dva se jezika nazivaju zajedničkim imenom: srpskohrvatski i hrvatskosrpski.

Matica hrvatska i Matica srpska 1960. objavljuju Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika. Objavljene su dvije inačice pravopisa.

Hrvatski jezik od 1945. do 1990.

Nakon što je jugoslavenska politika sustavno zanemarivala razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, ta su nastojanja izazvala reakciju.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

17. ožujka 1967. Deklaracija traži: 1. unošenje odredbe o ravnopravnosti četiriju književnih jezika u Ustav SFRJ 2. napuštanje Novosadskoga dogovora o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika 3. uporabu naziva hrvatski jezik. Potpisalo ju je osamnaest uglednih kulturnih i znanstvenih ustanova, među kojima Matica hrvatska i Društvo književnika Hrvatske.

Deklaracija je objavljena u časopisu Telegram

Nakon objave, uslijedila je kampanja protiv Deklaracije i njezinih potpisnika. O Deklaraciji se raspravljalo od najviših do najnižih partijskih tijela, u saborskim vijećima, u Socijalističkom savezu radnog naroda, u SUBNOR-u, u Savezu omladine, u JNA. Isticani su zahtjevi da se ispita kako je nastala Deklaracija, tko stoji iza naziva potpisanih institucija i tko su inicijatori čitave akcije.

Krešimir Mićanović

Hrvatski jezik od 1945. do 1990.

Deklaracija u medijima doživljava osudu:

No hrvatski jezikoslovci nastavljaju rad na izradi gramatike i rječnika hrvatskoga standardnog jezika. Godine 1971. hrvatski jezikoslovci Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš objavljuju Hrvatski pravopis. Pravopis je zabranjen odmah po izlasku iz tiska. No, tiskan je ponovno u Londonu 1972. i 1984. godine. Otuda potječe i njegov popularni naziv londonac.

Hrvatski jezik od 1990. do danas

Stvaranjem nove hrvatske države Republike Hrvatske počinje nacionalni i duhovni preporod u kojemu hrvatski jezik dobiva istaknuto mjesto. Ustav Republike Hrvatske određuje položaj hrvatskoga jezika u javnoj uporabi.

Godine 2008. Kongresna knjižnica u Washingtonu za hrvatski je jezik prihvatila oznaku „hrv“. To je službeno svjetsko priznanje hrvatskoga kao samostalnoga jezika. Od 1. srpnja 2013. hrvatski je jezik 24. službeni jezik Europske unije.

Od 1990. do danas objavljena su mnoga jezikoslovna djela o hrvatskome standardnom jeziku.